Laudatio u Gewandhausu u Leipzigu 18. marta 2026. na dodjeli Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje

Hiljadu mi bubnjeva Darkvuda! Dabrove mi kape! Jelenskih mi rogova! Stotinu mi retorti! Hiljadu mi tvorića! Svih mi vukova Ontarija! Svih mi brkova moje familije! Karamba i karambita!

Pobedio je! Yeah! Miljenko Jergović, godinama je pisao, kakav rizik! Za psihu, za leđa, za društvene kontakte! Unapred sam ovako zamislila tu scenu: stojim u skafanderu s mikrofonom ORF-a u ruci, pričam budalaštine i čekam da dobitnik stigne. Stiže (takođe u skafanderu), crven u licu, ne može da dođe do daha, a u mojoj mašti govori brdsko-austrijski. Miljenko Jergoviću, kako su Vam kolena, morate li da uzimate lekove protiv bolova da biste se takmičili? Hoćete li osvojiti i narednu nagradu? Planirate li danas da proslavite, s kim i, nadasve, koliko žestoko?

Pa ipak, nije baš tako na kraju. Nije on osvojio superveleslalom. Samo sam htela da podsetim na ono što književne nagrade nisu. Ovde, u književnosti, svi trčimo u različitim pravcima s različitim sportskim rekvizitima, ponekad bez jasnog cilja. Nikoga on nije pobedio, ali nagradu je zaslužio, naročito ovu nagradu. Pribrao se, svakog dana je sedeo i pisao toliko priča koje su ljudima važne, da su morali da mu daju nagradu. To sve ima savršenog smisla.

Znate li ko bi održao bolji govor: Miljenko Jergović. Mogu samo da zamislim koliko bi melodičan, poučan i lep govor Miljenko Jergović održao za nekog drugog Miljenka Jergovića. U tom govoru bi nam objasnio naše živote i svet podigao za sprat više, ojačao čovečnost. Za Miljenka Jergovića ne bi bio nikakav problem da napiše i održi takav govor, ne bi morao ni da se pripremi, ispričao bi priču zato što je pisac.

Ja sam loša kad je hvaljenje u pitanju. Tako su me odgojili da mislim da su šlihtanje i preterivanje s dobrim stvarima nešto najgore. Osim toga, pre nekoliko godina me je jedna pijana koleginica čitavo veče optuživala da sam drugom piscu „nosila burek“. Jedva sam i poznavala tog čoveka i nisam razumela taj izraz. Je li to uopšte bila metafora? Rekla je: „Svi znaju da si mu nosila burek.“ Moja teorija je da nositi burek znači potčiniti se nekome, ušlihtati mu se. I sada će svi reći: nosila je burek Miljenku Jergoviću. Ali razlika je u tome što Miljenkovu književnost volim i zaista ga cenim. Znači, nosim mu masivan burek. Jer burek se nosi onome kome burek sleduje.

Neprijatnost zbog pohvala možda nije bila sasvim individualna. Još kao dete  na izdisaju Jugoslavije shvatila sam kako treba da se ponašamo prema važnim ljudima. Pokušavaš da im ne pokažeš koliko ih poštuješ da se ne bi uzneli, da ne bi došlo do nejednakosti. Kao ono kad je jugoslovenski nobelovac Ivo Andrić sreo starog prijatelja u svom selu, a ovaj upita pisca s visokom dioptrijom: „Ćoro, napisa li šta?“ Tako sam pre 20 godina u nekoj trač-partiji za Jergovića čula: „Taj ti ide gradom u papučama.“ A jedan kolega je o Davidu Albahariju rekao: „Nakon što smo u zvezdanim noćima pili i živeli, ujutru bismo se često nalazili s bledim Albaharijem koji je samo hteo da piše. Samo da piše!“ A ja se mislim: koji heroj. Isto sam čula o Jergoviću od jednog njegovog kolege iz Zagreba: „Taj je hteo samo da piše.“

Kad samo hoćeš da pišeš, to bi zapravo moglo da znači da ti je pisanje najvažnije. Da si profi. Da priče shvataš ozbilno. A to što samo pišeš nikada, a posebno ne kod Miljenka Jergovića, ne znači samo da „samo pišeš“. Zbog „samo pisanja“ te ne napadaju desničari i nacionalisti u sopstvenoj domovini. „Samo pisac“ ne ulaže vreme da godinama održava platformu s esejima, preporukama knjiga i političkim analizama. Miljenko Jergović neguje književnu scenu i savremenu istoriju. Podržava one koji tek počinju i podseća na one koji su prohujali. Polje njegovog uticaja je široko. „On je fešn ikona“, rekla je više puta njegova usmena prevoditeljka i glavna junakinja mojih Superherojki, Maša Dabić, kada sam je pitala da mi dâ neke informacije za ovaj govor: „Pitaj ga za svaki komad odeće. Ništa nije slučajno. Sve ima neku priču i neko značenje. Tako oblikuje svoj život i svoje tekstove“, reče Maša i zaključi: „Miljenko je pun priča kao pas buva.“

Možemo, dakle, mirne duše odseći komad bureka i reći: svaka čast!

Pre oko 15 godina su me angažovali da intervjuišem Miljenka Jergovića o njegovoj knjizi „Rod“ ili „Die wundersame Geschichte meiner Familie“ na nemačkom. I znala sam da je on važan autor, to mi je stvaralo stres, toliko sam se unervozila da sam se odmah ispovraćala u toaletu autobuske stanice u Beču. Drugi krivac bio je crni čaj. A onda je autobus u kom sam se vozila zaustavljen na granici. Morala sam da pomerim velikog autora za četiri sata. I kada sam napokon stigla, bleda i mrtva umorna, u kino Zagreb ili tako negde, odmah sam počela da postavljam naporna pitanja jer nisam htela da pomisli da ga se plašim.

Na primer: „Čitam Vašu knjigu na kindlu, šta mislite o tome?“

Miljenko Jergović: „Sve najgore!“

Ali onda je Miljenko Jergović uradio nešto zbog čega ću ga zauvek poštovati. Izdržao je moju potrebu za ne-veličinom. Upustio se u nju. Baš kao što se upušta u likove, ali i u druge autorke i autore i njihova dela.

To je ono što on radi: upušta se.

Što više posmatraš svet izbliza i s takvom otvorenošću, to su granice između nacija, između dobra i zla, religije i ostatka života, ljubaznosti i nasilja razlivenije i nejasnije. U remasterovanoj zbirci priča o ratnim godinama u Sarajevu, „Das verrückte Herz“, ili „Sarajevo Marlboro“, kako je 1994. objavljena u originalu, Jergović se iznova posvećuje pitanjima pripadnosti, prijateljstva, ljubavi i spremnosti na nasilje. A rezultat je pomalo dirty, pomalo prekomplikovan i previše ljudski. Svaka od ovih priča pledira za čovečanstvo koje meandrira i koje se ne može spakovati u fioku. Daje nam uvide koji razumeju, koji su puni razumevanja, uvide u najrazličitije vrste duša. Kao da za svoj Panini-album duša skuplja likove iz stvarnosti i fikcije. U međuvremenu nas je skupio skoro sve.

Život je, naravno, komplikovaniji od fudbalske utakmice. Kada pokušaš da povučeš jasnu granicu između bilo koja dva tima, dođe do gomile gličeva. Neki stoje na centar-liniji. Mnogi nisu tu dobrovoljno. Neki su jednom nogom ovde, drugom onde. Neke izbace iz oba tima. A rezultati takmičenja mere se ljudskim životima. U knjigama Miljenka Jergovića osvetljavaju se sve nejasne međupozicije. Između nas i njih postoji i jedno i u kome mnogi žive, a nijedna priča nije beznačajna. Ako se dovoljno priča i sluša i razume, nikome više valjda neće biti do ratovanja (pomislio bi čovek).

Jer rat je kada je lokalni egzibicionista jedini koji ti pomogne nakon što te pogodi granata; kada se učiteljica obraduje što ju je upucao onaj njen bivši đak koji je bio finiji od drugih; kada onaj korektni, korisni komšija koji ti je članove porodice vozio na terapiju postane oficir vojske koja je uništila tvoj grad; kada oni koji su gradili auto-puteve moraju da iskopaju rovove za rat u kome će auto-putevi ponovo biti uništeni; kada ti pijani prijatelj one nacionalnosti koja je trenutno u boljoj situaciji naizmenično obećava da će te spasiti i da će te zaklati; kad primetiš da neprijatelj čita iste stripove kao i ti i da biste u civilnom životu sigurno bili najbolji prijatelji. U ratu umiru tramvaji, a mnogi ljudi sole hleb suzama. Čekaju da dođe voda. Bez moralisanja, ali s moralom i političkom svešću i ponekad s blagonaklonim cinizmom Miljenko Jergović se s mnogo empatije posvećuje najrazličitijim sudbinama i psihama u takvim uslovima.

Ne dajem sebi za pravo da u jednom govoru rešavam politička pitanja, ali možda neće škoditi da upravo sad podsetim koliko su ratovi katastrofalni za skoro sve učesnike. Nikad ne idu po planu. Nikad ne potraju tek nekoliko dana. A rane bole, čak i kad si na pravoj strani istorije. Kada sam imala otprilike 7 godina, išla sam s razredom u bioskop, pustili su nam partizanski film, „Krvava bajka“, u kom upucaju jednog dečaka-heroja i pre nego što umre, on samo kaže: „Deda je rekao da ne boli, ali boli. Boli!“ Ova zbirka stiže u pravi čas da nas još jednom obavesti o stvarnosti nasilja. „Orkestar vremena“ sve više ispada iz ritma kao što kaže priča „Oboista“, a mi ne smemo da se naviknemo na to.

Ima ljudi i autora i autorki koji nikome ne moraju da dokazuju na čijoj su strani, zato što je jasno da stalno preispituju svoju poziciju i da su srcem uvek uz slabije, uz one druge, uz siromašne i nezaštićene. Uvek na strani onih koji nisu želeli rat.

Hvala ti, Miljenko Jergoviću, što se u svojim tekstovima boriš za ljudsko dostojanstvo i što ti mnogo toga očigledno nije svejedno.

To što već decenijama „samo pišeš“, veliko je književno dostignuće. Nećeš ostati bez posla. Bilo da si obuo papuče ili dizajnerske sandale.

Svi smo dirnuti, još malo pa ćemo ti zaplakati. Ali ti pre toga čestitamo na ovoj nagradi koja se dodeljuje za mnogo više od razumevanja. Takvim inicijativama formiramo zajedničko vreme na zemlji. Hvala ti za ogroman doprinos.

S njemačkog prevela Biljana Pajić

ABECEDA/AZBUKA; RED I NERED

hidžra: grad → selo,
dijelom planirana,
a većinom ne.

preseljenje sam
planirao u glavi
kao dug izlet,

ali je srce
odlučilo drukčije
i reklo svoje:

neka to bude
konačno i dosmrtno,
kad je već dobro.

a dobro mi jest:
sve prednosti su dobre,
a i sve mane.

bitno je ovo:
sve mi se posložilo,
sve je u redu;

sad bolje vidim,
bolje čujem i diram,
njušim i kušam.

bio sam ohol
(sada to tek spoznajem)
spram onog bitnog.

i red i nered
jesu sasvim u redu –
tome se učim.

reda, pak, ima
u prirodi i meni,
gdje god prokopam.

i moram reći,
baš svima moram reći,
nešto o redu:

to što je divlje,
što se kontrolirati
nipošto ne da

također je red,
ali bez gospodarâ
ili tiranâ.

nalikuje na
OCD abecede,
buke azbuke.

ZRNO, ZRNEVLJE

zrno i zrnce,
zrnje, a i zrnevlje,
zrnskost, zrnatost.

hranjivost zrna:
zrnatost ječma, raži,
riže, pšenice;

pa još kukuruz,
cjeloviti klip, ali
zrno po zrno;

hranjivost zrna:
u kruhu ili hljebu,
u hljebu kruha.

zrno bibera:
sabijena snaga, moć,
paprena bomba.

zrna za ptice:
za nas gotovo ništa –
za njih sve, zimi.

makovo zrno:
filigranstvo prirode,
pa mak na konac.

pa zrno soli,
u glavi i tanjuru:
nenužno važno.

pa zrno graška
u bajci, kod princeze,
ispod madracâ.

zrnce pijeska,
na pješčanim plažama
i u pustinji;

to jedno zrnce:
svjesnost beznačajnosti,
zastrašujuća.

zrnje, zrnevlje:
neodređeno mnoštvo –
precizan izraz;

pa moja ljubav
spram zbirnih imenica,
pluralijâ.

pa moja ljubav
spram svega seoskoga,
evo, baš jutros…

zrnevlje šljunka:
krajnje tvrdi predmeti –
mehke riječi.

– ljubav ljepoti
zrnevlja izjavljujem
i zbog slova Љ.

Ž

možda možemo
i ovako tražiti:
kroz ž, putem ž,

gdje ž pruža put
i razvaža smisao
neželjen, žustro.

žuborenje ž
u živom i neživom:
oživljavanje,

žaba spočetka,
živžikanje vrabaca,
jež i puž skraja.

težnje preživljavanja,
život svih životinja,
životne žudnje.

širina plaže,
uskost vlastite kože,
nesnalaženje;

kruženje svega,
bez ikakva žaljenja,
prostost života.

klatež i davež,
prdež, smrdež i trulež,
užas onog ž.

slovenski papež,
traženje nekog centra,
važnost nevažnog.

polivalentnost:
kvačičasto slovo ž,
titravi glas ž;

ljepše je u ž
no u l-u i v-u
drugih jezika:

leben ili life,
vita, vida ili vie –
poluživi su.

i ča je život
vengo fantažija, ne?
opet ono ž.

blagorodno ž,
tvoje, moje i naše,
i svežderstvo ž.

***

***

Ivo Lučić, Humski put, Sarajevo – Zagreb, 2024.

Ivo Lučić renesansna je osoba, tako u nedostatku boljeg opisa, jer je sve ono što radi posao institucija, ureda, instituta, ministarstava. Žalosne li i sretne zemlje kad ima takve posvećene pojedince, jer i ovo malo čega se sjećamo, u zaborav bi otišlo. Humski put, knjiga o transhumantnom stočarstvu, pamćenje je planine, čovjeka i blaga, u međusobnim i međuosobnim odnosima suradnje, podrške, brige i nježnosti. Čitala sam je s pogledom na Plješevicu i obronke Grmeča, i pitala se isto što se i pisac pitao: Što je to uopće planina? I koji nas sve to putovi vode da se bavimo baš ovakvim, a ne drugim temama? Polazište je uvijek zavičaj, pogled unatrag, i evo nas na stazama, hitamo mu u zagrljaj. Ivin je Ravno, Popovo polje, i začudan i magičan svijet krša i ponornica.

Ova knjiga o planinama i transhumantnom stočarstvu prirodan je nastavak prijašnjeg istraživanja o posebnostima krša, i kako je suživot čovjeka i prirode oblikovao kulturne pojave. U ovoj knjizi konkretnije, kako su stočarski putevi s krajnjeg juga Pelješca, preko Dubrovačkog primorja pa sve do hercegovačkih planina Zelengore, Treskavice, Lelije oblikovali prostore današnje Bosne i Hercegovine. Sam idući tim putom susreće nekadašnje planištare, ljude koje su prateći ritam prirode, izmjenjivost plodnih pašnjaka i plodnih razdoblja svoje stoke bivali dijelom stada i planine. Bilježi njihova pamćenja, njihov jezik, uspomene, i sreću jer imaju s kim podijeliti jedan svijet na umoru. Mnogi od njih na kraju su svog životnog puta, i svojevrsni metuzalemi; u njima sabrano je svo znanje planine. Bio je tako u Primorju, kod Humljaka, ili kako sebe sami zovu Umljaka, onih što su svoje blago vodili pješice u izdig na planine na ljetne trave, do Zelengore, i kod Gornjaša, stanovnika planinskih područja. Bilježi razgovorni jezik kakv jest, bez intervencija, živ, kućni, ljepotu rijetkih susreta, suodnose koji su oblikovali način života, kumstva, gostoprimstvo, i taj isti jezik, posvuda, tešku ijekavicu (đekavski), amalgiranu turcizmima.

Nakon potrage za planištarima, ide put planine, s posljednjim obiteljima koje se bave transhumantnim stočarstvom, hoda s Dobranićima, pomaže, bilježi, snima, fotografira, živi životom planištara, postaje dijelom stada, upija ljepotu i surovost planine, nježnost odnosa između članova obitelji, međusobnu podršku. Do prvih katuna na Zelengori. S planine se spušta s drugom obitelji, Vrtikapama. Izgon i spuštanje značajno su kraći u odnosu na raniji Humski put, većina današnjih planištara kamionima prevozi ovce, rijetki poput Dobranića i Vrtikapa taj put prelaze pješice sa stadima. Ljudi su to koji su zbog društveno ekonomskog kraha zaključili da im ovaj vid stočarstva daje priliku da budu samostalni. Na teže načine, pa ipak samostalni. Planini se dive, uvažavaju je, i planina je njihov stvarni zavičaj, uvijek mu se iznova vraćaju. Bilježi usput kamene gromade, nekropole stećaka koje su nastajale uz stočarske putove i tako davale kulturni biljeg zajedničkom prostoru. Danas je taj široki areal razmjene i suradnje usitnjen do mjera bogomolja čuvarica plošnog nacionalnog bića, zatupljen hegemonijom nacionalnoga. Bilježi tako među ljudima sljepilo za kič nacionalnoga, ali i predivnu zatravljenost planinom i beskrajnu nježnost prema stadima.

Nekropole stećaka, zapuštene i nakrivljene, kao i ljudi koje susreće na planini, prepušteni sami sebi, kao ambalaža koju je nacionalistička politika jednom upotrijebila u svoju svrhu, i sad su odbačena plastika na udaljenoj deponiji.

Na planini razotkriva i raskrinkava apetite lokalnih moćnika u ruhu elektroprivrede, što u privatne interese iskorištavaju prirodne resurse, uzurpirajući ljudske živote i imovinu, i praveći trajni ožiljak u cijelom ekosustavu planine i krškog krajolika. Navodi i primjer čovjeka, osamljenika u borbi protiv iskvarenog sistema, Petra Govedaricu i njegovu ljubav prema svom zavičaju. S planine se bolje vidi u kakvom svijetu živimo. Utilitarnom, gdje profit određuje granice moralnosti, do te mjere pa su uvijek pomične, i sve je dopušteno, ako služi svrsi profita. Planina i planištari pamte drugačije odnose, brige i suradnje, u ritmu prirode. I dalje smo, dio prirode, njen nastavak, i svako osakaćivanje radi profita, odsijecanje je vlastitih udova. U tom smislu, Ivo je neumoran da stručno znanje učini dostupnim široj javnosti.

I na kraju, na najvišem vrhu Zelengore, nakon što je proširio granice svoje pripadnosti, a to je da pripada i stadu i planini i ljudima s kojima u planini surađuje, proširuje i granice svoga zavičaja. Oko ga zahvaća s Bregoča, vidi sve do svetog Ilije na kraju Pelješca. Vidi cijeli Humski put kao svoj zavičaj. Isto što su i transhumanci gledali u dalekoj prošlosti, i sijali stećke uz njega, kao vječne kuće uz put kojima su sa stadima prolazili. I tako je sveto i profano obitavalo u harmoniji s prirodom.

Zbog likovnog oblikovanja Josipa Lovrenovića, popratnih fotografija samog autora, i poetskih podjela cjelina: zimske trave, sa stadima, na planinama, zasvrbe vas tabani, i nađete se kako prebirete mape i atlase i sanjate planine.

Ivo Lučić je i u ovoj knjizi i novinar, i aktivist, i karstolog, i pisac pjesničke naracije, i još ponešto što se otkriva u hodu za stadima i planištarima. Možda najviše čovjek što se raznježi nad janjetom koje mu zaspe pod koljenima. Mjerom planinskoga hoda, i on postaje, kao i svaki planištar, planina ispresijecana putovima, vrtačama, udubinama, provalijama, izvorima koji se otkrivaju samo dobrim ljudima. Mimo ovog mog sažetog nabrajanja dojmova, valjalo bi pustit planištare i Ivu da svojim jezikom i jezikom planine progovore:

„Morine su jako čudna planina… Ali imaju neki mir. Kad dođemo u šestom mjesecu gore, u tim vrtačama ima snijega, a okolo je puno sitnog cvijeća“. (kazivala Nada čitalica, u planini je čitala s ovcama).

Današnji planištari o tome zašto im je priroda toliko privlačna:

„To ti se ne more opisati. To kad ti dođe miris onije cvjetova, ti ne moreš, bolan, proć od tije mirisa, staneš, udišeš, to je ljepota jedna…“ (Gordan Kosjerina)

Ivini dojmovi i pjesnički pasaži sa izdiga u planine:

„Nas petoro, tri psa, dva konja, i oko 650 ovaca, svi kao da smo postali jedno stado“.

„Razgovor teče spokojno, kao da će se nakon svake druge rečenice ugasiti.“

„Domaće koze zure u nas kao da su ljudi u kozjim mješinama.“

„Šuma je titrala pod mjesečinom, zvijezde su se nadimale.“

„Na vjetru se blistalo srebro kovilja.“

 „Tako je Petar Govedarica, nakon stoljeća velikih ratova, u kojima je ovdašnja čeljad ginula za fetišiziranu sliku zemlje i domovine, istinski primjer borca za obranu stvarne domovine, livada s potocima uz rijeku, čiji su ga minerali izgradili.“

„Osvanulo je jutro puno neba. Ono je pojačavalo plavu neba i zelenu pašnjaka“.

„Daljine nestaju u izmaglici“.

I na koncu, pogled s planine na državu: „Država postoji samo kao sustav kontrole i moći, i javnih resursa koje plijene elite.“

Bilježi i pamti tako knjiga cijelu jednu topografiju lica, i lokalne hagiografije, i ljude samosvojne i prekaljene, i neke lijepe riječi: zimske trave, vrtoloma, pitomina, pratidžije, Umljaci, sveti Pantelija, i svaka je uhu poezija.

Neke su riječi kao bljesak, kao munja što načas rasvijetli nešto zbog čega čovjek počinje dug dijalog s knjigom u rukama, ili se to sam sebi objašnjava. Na Humskom putu to je pitomina.

Otvara se u uhu kao snimka unutarnjeg svemira, pogled u njegovu prošlost. Moj did imao je njivu. I bila je pitomina. On sam mirisao je na tu svoju pitominu, na majčinu dušicu, i zemlju, zrele šljive i izvore, i bio cijeli hodajuća pitomina. Did je bio ta njiva. I ta je njiva bila taman koliko čovjeku treba zavičaja. A onda je ta njiva postala svačija i ničija. Izmigoljila se, kao kad zmija čuvarica kuću napušta. Gubitak zavičaja nepodnošljiva je praznina, dijete koje ne prestaje plakati. Knjige su tad postale remedij, uspavanka za jezu da zavičaj nije nešto za što se možeš čvrsto držati. S gubitkom zavičaja izmiču sve druge sigurnosti. Knjige su sidrište. Vremenom su od utjehe postale sredstvo za pripitomljavanje, sve dok pitomina zavičaja ne preraste samog čovjeka i svaku poznatu geografiju, pa na koncu svaka pitomina na umoru postane njegova vlastita.  Tako su knjige zmije čuvarice i bez knjiga čovjek je bezkućan. Bez ijednog uporišta. U svijetu u kojem brzo rastu nemani, knjige bi nas mogle spasiti. I kakav bi nam tek svijet bio da nismo čitali, ili kakav bi bio da Ivo Lučić o vlastitim sredstvima i za svoj ćar nije na Humski put krenuo? Ako ne pamtimo odnose suradnje i nježnosti, kako ćemo nove izgraditi?

Puno toga ova knjiga otvara. Velika, i do kraja nepojmljiva, kao i planina.

Prvi i jedini put na sarajevskom groblju Bare bila sam 1977. Doveli su me tu u obilazak zajedničke nam pratetke, koja leži na uskoj katoličkoj parceli, nadvijenoj nad morem bijelih islamskih nadgrobnika.

Bilo mi je trideset i sedam, ali mi se činilo da je život preda mnom. I da ništa još nisam doživjela.

Dok smo se tako provlačili između gusto postrojenih, uglavnom crnih, mramornih nadgrobnika, drvenih križeva i nedavno iskopanih, u žutoj ilovači ograđenih humki, s kojih tek što su odnijeli uvenulo pogrebno cvijeće i vijence, iz suprotnog pravca je banula pred nas žurna kolona od desetak muškaraca i dvije uplakane žene, na čijem je čelu išao neobično visok, krakat čovjek, koji je pod rukom nosio maleni mrtvački sanduk, čiji se furnir bijelio kao upravo prebrisani kuhinjski kredenac.

Zakoračila sam u stranu da ih propustim i u sljedećem sam trenutku shvatila da u tom sanduku mrtva ležim ja – vidite kako je to nezgrapno za izgovoriti, neizrecivo, nepostojeće u jeziku – dvije i pol su mi godine, i uskoro će me sahraniti. Umrla sam, a da se nisam naučila plašiti smrti. Ali u grob nosim sve druge strahove, od mraka, od aveti, od injekcije, od neizgovorivog.

I dok se tako gledam, iz privida odrasle, tridesetsedmogodišnjakinje, rođene u Njemačkoj, koja u Sarajevo dolazi u posjetu rodbini i koja se na ovom groblju našla prvi put, da obiđe pratetku preko koje smo svi mi u rodu, znam da ću ubuduće muškarce mjeriti po visini, da ću tražiti tog visokog, dugorukog, kojem će pod ruku stati bijeli mrtvački sanduk u kojem ću se naći.

Sedamdeset mi je, i dugo već traje taj privid.

Prije svake muke prostru ti cvijeće pod noge. Ti se
zagledaš u tu raskoš, te mirise, i ne primijetiš da
te vode na Golgotu. Dok ideš na mjesto zločina,
ne razmišljaš o uskrsnuću.

Za ruku te vodi miris cvjetne krvi,  misliš da ćeš
završiti na površini mora i da će te na drugu obalu
prenijeti tvoja vjera u čovjeka.

Svejedno ti je hoće li o tebi pisati apostoli, hoće li
djeca bojati jaja i maslinovim granama bibati zrak.
Ti nisi imao namjeru pisati novu knjigu, nego
živjeti s njima i dočekati Abrahamovu starost.

Sad se čudiš tom potrganom cvijeću, kao što si se
čudio ceremoniji muke kad si s križa posljednji put
gledao jeruzalemske čemprese i uzvanike s
pjesmom na usnama: “Raspni ga! Raspni!”

***

Via Dolorosa još i danas miriše na tvoje sandale i
srebrnjake, cvjeta cvijeće bez tebe, i Jude
naslonjenog na tvoje rame. Zar ne čuješ uzdahe
izdajica dok dižu čaše u tvoje ime?!

Svijet je pun kapela bičevanja. Tužan si zbog svih tih
dobrih muškaraca i žena koje progone. Kad bi mogao,
objasnio bi im da ti je žao što ih trgaju kao
cvijeće u proljeće.

Po tvojoj soli gaze svinje, Pilat i tužitelji zajedno
večeraju. Djeca se još uvijek igraju plastičnim
puškama. Virtualne igrice dekodiraju čovjeka u
njima.

Samo poneki još uvijek peru noge tebi na
spomen. Cvijet koji su raspeli još i danas kapa u
njihove otvorene dlanove.

katkad je tišina tužna, prazna
katkad
tajanstvena, lijepa
okrepljujuća
u zbroju razloga u
tri točke tri imaginarne
jedinice u pauzi
zvuka
riječi psovke
milozvučja šaptom
danog tišina je
slutnja istine u
posjetu
kratkotrajnom

Ispod mojih nogu mravi
Odnose svoje mrtve
Kao da prikrivaju strašan zločin,
______________sasvim krivo pomislim.

Nisam znao da to rade –
Mravi nisu ljudi.
Ipak odnose svoje mrtve
_____________ nekud.

Omeli su me u čitanju
Enciklopedije mrtvih,
Kiš nije mnogo mario za mrave

Više se bavio nama, ljudima,
Sav zabrinut je bio.
Mi razvili smo empatiju

Prema našim bližnjima, istih boja na zastavi
Prema onima što mrmljaju
Jednake molitve.

Prema onima iste boje kože,
Mi razvijamo suosjećanje
Za žrtve, za prognane, ostavljene

Za napaćene i siromašne.
Za uspješne, vješte, nagrađivane,
Za obrazovane i neuke.

Za mučene, zapuštene, poražene
I slabije, za planetu, mačke i pse.
Veliko je naše suosjećanje.

Mi ne bismo ni mrave gazili
(Djeca ih gase prstima
Poslije im je žao).

Doći će i mravi na red,
Za našu ljubav
Treba samo pričekati.

Evo ih u pjesmi
Nose svoje mrtve.

Za to su zaduženi oni
Iskusni stariji radnici,

Mladi mravi
Gledaju i uče.

2272 i HAJLA

__________Mom ocu, Huseinu Luboderu

 dvije godine
dvije glave
sedam koraka
dva tovara
karavanski put

muka
radost
hod
2272

između 2272 i 2403
rasteže se uspon u stihu

2403
koliko treba
da se čovjek
popne

do sebe

ISTOČNO OD JABUKE

Koliko smo bliski
tu na istoku.
U tijesnoj Jusufovoj košulji
umalo zagrizoh Evinu jabuku.

REKONEKCIJA

Ko još vara
sebe
da postoji
lažan pokret
zamahnut
da uzme otiske
van vremena
stvarane

(Dobra strana kopanja rovova u ratu)

Da je znao, u po rata,
Šta ga čeka toga dana
Moj drug Bato Godočeljac
Nikad ne bi ni kročio
Od Vječite vatre dalje.

Al ga pusta duhan-želja
Namamila koji metar
Primico se, mislio je,
Gdje cigara kupit ima.

I što kroči korak dalje
Dvije puške sačekaše
I knjižicu zatražiše.

Sedam dana iznad grada
Kopala se zemlja crna,
I duhan se proklinjao
Tek ponekad
Poznanac mu dodavao
Da zavije, da zapali.

A kad prođe
Rovovanje
I kad dođe u svoj dom
Na Kuran se časni zakle
Da cigaru nikad više
U životu neće svom.