Samo što sam ti pomenuo rođendan, ti si zgrabila šaku lišća i bacila mi jesen u lice.
Vjeverica mi je, s vrha Igmana, jednom krišom doturila ljusku oraha da te njome gađam pravo u srce.
Ti si, na to, samo rekla kako turske baklave i turska kafa dižu pritisak i šećer.

Prst se pred okom nije vidio, pa sam te pitao jesi li još uvijek kao grba iza mene.
Ti se uhvatila svijetle budućnosti i u njoj praviš olimpijske krugove od dima cigarete što iz tebe izlazi kao iz dimnjaka Sikstinske kapele u Vatikanu.

Volim Gluckovu reformu opere jer ju je očistio od sentimentalnosti, a ti reče: “Sad ćeš biti ja, rođeni seljak!”
Pljucnula si sa Starog mosta u Drinu, vrišteći od znanja kako su Stari most i Ćupriju sagradili Koča Mimar i đak mu Hajrudin.

Još mi trubiš: kad je most lijep, nije važno zove li se Ćuprija i nije bitno kako se zove rijeka što cmizdri ispod njega.
To važi samo za tebe, mislim u sebi.

Da bih te bocnuo, rekoh: “Snima se! Pazi koje poze zauzimaš, gdje osmijeh bacaš, kako zjenice širiš, zube stišćeš i nevjeru skrivaš.”
Ti me ne htjede ispraviti, jer si mi sinoć, dok smo se na plahti vjenčavali, vikala pod jedno i slušala ispod mog drugog, maljavog pazuha eho: “Pazi, snima se! Pazi, selfi!”

Ja tebi vadim živac, ti meni ubadaš trn.
Zbog tebe sam krišom pisao Aristotelu u vezi dramskog jedinstva vremena, mjesta i radnje, jer ti nisi kao nas dva – samo za jedinstvo.

Za to vrijeme ti si slušala radio i emisiju po željama slušatelja, naručujući svaki put pod drugim imenom i sa mog broja uvijek istu pjesmu: “Ružo moja, mladost sam ti dala.”

Ja tebi iz mase uličnih demonstranata dovikujem kako sam napokon prvo lice jednine, a ti me, odozgo, sa Julijinog balkona oslovljavaš sa “on”, lakiranim noktom kažiprsta nišaniš u ćelavu glavu lika sa transparenta.

Vučije zavijam na tvoje puteno runo, ti dereš mačku sve dok se barunica Castelli, u liku Bele Krleže, ne sjeti da se treba u dvor vratiti.

Dok vazim kako u sufizmu Šebi Arus znači “Nevjestina noć” ili “Vjenčanje sa smrću”, ti legla potrbuške, zabijaš grudi, nos, bradu, laktove, koljena i nožne prste u savski pijesak i iz dubine zemlje šmrćeš ruski gas i srčeš arapsku naftu, jer je treća godina kako si trudna s mojim bratom blizancem koji plovi samo morima plavim kao tvoje oko.

Ja stvarno ludim od ljubavi prema tebi.
Ti kažeš da je stvarno sramota jer još nisam naučio da se to zove ašk, ašik, asimetrija osjećanja.

Kao musliman se na ekavici molim Bogu da budemo sretan mješoviti par.
Ti vičeš na matičara iz dječije crtanke, govoreći mu je li gluh, pa nije čuo da si mu za jedan potpis sto puta u sebi izgovorila: “Da. Da. Da. Da.”

Sve uzimaš zdravo za gotovo: fertik, konec, fin, the end, fine, kraj.
Kraj.

Dešavalo mu se da se ne može setiti kada je tokom noći izvadio donju zubnu protezu i gde ju je zaturio. Sledećeg jutra, oznojen do gole kože, sa izbuljenim očima, tragao je gde bi mogla da ispadne – među posteljinom, na škafu, ispod kreveta – bezuspešno, dok je posle predugih minuta ne bi našao izvađenu i ostavljenu pored mausa kod kompjutera.

Ili, zaboravljao bi gde je pre tri, možda četiri večeri, u kojoj sobi, na kom stolu, možda na terasi, ostala polotvorena knjiga koju je čitao, Borhesov izbor argentinskih priča, mada se sećao naziva priče do koje je stigao, „Mač u senci“, čak i imena za njega dotada nepoznatog autora – Fernando Perju. Preturao je po policama, na podu, među neuredno natrpanim knjigama, klečeći je virio ispod kreveta gde je imao običaj da čita uveče, ali baš ništa! Relevantna knjiga je nestala. Čak posle tri, ili možda četiri dana, jednog jutra, dok je u pidžami, teturajući se, naduven od nespavanja, nije ugledao, skrivenu i od pogleda jasnovidca, među gomilom neispeglanih košulja (mada, ali to je sada nevažno, jer kao što je rečeno, prošla su tri ili možda četiri dana, naslov priče je bio „Usnuli mač“, a ime autora Manuel, a ne Fernando).

Ili, dok je na autobuskoj stanici čekao 24-cu, koja je kasnila šest minuta, upravo je krenuo da se popne na autobus, kada je preturajući po džepovima pantalona shvatio da je zaboravio karticu za vožnju. Pojurio je natrag ka jednokatnoj izljupljenoj montažnoj kući i čim je zadihan stigao do nje, na spoljnoj strani ulaznih vrata ugledao ključ koji je zaboravio da uzme sa sobom kada je izašao iz kuće.

Da, da, imao je u glavi ceo spisak sličnih situacija, iako ponekad su mu bile nekako preteške da ih pamti. Tada bi mu se nametnula misao da mu je osećaj za prostor postao nestabilan, mada se, kada bi se pogledao u ogledalo, hrabrio da mu je mladolikost još uvek dobar argument.

Ali ovaj noćni slučaj je bio nešto posebno. Lepo je večerao, musle u jogurtu sa iseckanim kolutićima banane, jabuke i naranče (iako savetuju da su musle bolje za doručak), zatim obukao čistu pidžamu i sa šoljom toplog čaja od nane seo u fotelju, raskomotio se podigavši noge na stočić i uključio televizor.

Nije bilo kvizova na programima, niti prenosa tenis susreta, pa šta drugo, okrenu na Star Crime gde je upravo započela epizoda serije o onom Bulu, koji dobija sve slučajeve u sudnici, a nije advokat (što je njegov najbliži saradnik, inače brat njegove bivše žene), već kao neki veoma važni savetnik za izbor porotnika.

Ipak je odgledao epizodu, posle koje je sledila još jedna sa istim tim Bulom, ali nju nije mogao da izdrži do kraja, jer su mu se scene i glumci izmešali. Ugasi televizor, pridigne se sa fotelje i uputi ka spavaćoj gde ga je konačno sačekala spremna postelja. I tamo je, najverovatnije, odmah zaspao.

Ali ovog puta buđenje je bilo sasvim neočekivano, ne zbog male zamajanosti, što nije retko stanje za čoveka kome je teško da se prebaci iz sna u grubu realnost, ne zbog ranobudnosti kada se sa srcelupanjem pita zašto je umesto osam sati neophodnih za dobro zdravlje odspavao samo pet. I mada ovog jutra nije bilo zabrinjavajuće rano, srce mu je sa svakim dolazećim trenutkom lupalo sve jače, jer je postalo jasno da se nije probudio u krevetu u spavaćoj, već stisnut na kauču u dnevnoj! Samo delimično prekriven šarenim ćebencetom s kojim se grejao sinoć dok je zurio u televizor. A pred njim, na još uvek uključenom tv-ekranu, nije bio cvikeraš Bul, već vitki ženski latino lik koji je bezmilosno i glasno makljao jednog tetoviranog bildera, zaglušujući buku jutarnjih automobila s ulice.

– Šta mi se to dešava? Zar sam postao mesečar? – pitao se zasipnuto, dok je ženska s oštrim usklikom ajaj tresnula kriminalca koji se srušio kao gromom pogođen i ostao da leži na betonu. U savremenom životu u zadnje vreme mogu se doživeti i ovakvi performansi, pomisli još uvek vidljivo uznemiren od škripave čegrtuše zakačene u glavi (a nije li joj mesto oko grla?!) i ubodena tamo tandrče, tandrče…

 Sanji

1.

Konačno je to bio njegov život.  

Razvaljen, kao taj grad kojim se sve teže probijao Viktor Majstorović, gimnazijski profesor u penziji. Zaobilazio je gomile kamenja, preskakao cevi i kablove, svaki čas zastajao pred preprekama. Trotoari su nestajali naglo. Usledilo bi provlačenje zonom gradilišta, uskim prolazom između žičanih ograda i fasada. Stopala su tonula u pesak. Na sve strane divlje deponije i prljavština. Kontejneri premešteni preko noći na neke udaljenije pozicije, pa stanari odlažu đubre pored ulaza zgrada.

Nisu iščezli samo kontejneri, nego i vozila gradskog saobraćaja. Linije se svakodnevno menjaju. Ali, to rasulo u kojem je nestajao grad, i ledina koja je nekad bila suverena zemlja, njega nimalo ne uznemirava. Zahvalan je nametnutoj situaciji koja mu je isporučila valjan razlog da ide pešice. Samo tako se drži u sebi ceo. I ne samo što je čitav, neraspadnut, nego jedino hodajući održava dobro raspoloženje. 

Da, uvek je trebalo imati nešto nepobitno, o čemu on ne odlučuje. Nešto što dolazi spolja. Želja nije dovoljna da bi se otključao, potisnuo nesigurnost, zbacio nasledstvo predaka. Od oca najviše. Tako je on to sebi objasnio. Sve što mu je zamerao, čega se stideo i gnušao, ponovio je u vlastitom životu. Tek sada, pola veka kasnije, zavoleo je oca. Ili je tim gestom zadocnele ljubavi dodelio sebi oprost najvećeg greha – kukavičluka?

Uvek ga nanovo iznenadi vrisak iz grotla proživljenog života. Nema prošlosti. Ono što je bilo traje i dalje, ne prestaje da se umnožava. Zato je sve pretrpano, kao taj grad kojim krstari. Nikako ne sme stati. Kretati se, makar u sebi. Kad dođe kući, ispruži se na krevetu, i nastavlja da hoda. Prizori se smenjuju, glasovi iz dubina. Sačuvao se i ostao zdrav. Sedamdeset i dve godine nije duboka starost, još uvek nije kraj. A kroz koji mesec, kada napuni sedamdeset i tri, biće čitave dve decenije stariji od svog oca. 

Čim legne napadaju ga reči jezika koje je želeo da nauči. Reči mađarske, francuske, grčke, portugalske. A onda se umiri ponavljajući naglas fraze na nemačkom, engleskom, italijanskom. Osmehuje se pred tom zagonetkom. Vraća se u vreme kada je bio dete, i prvi put čuo primedbu izgovorenu glasom majke da je na oca, i da nema baš nimalo sluha. Ona, profesorka violine, pedagog, rano je dijagnostifikovala taj nedostatak. 

Nije dobro naučio nijedan strani jezik. Baš kao i njegov otac, predstavnik fabrike boja i lakova iz Vupertala, koji je i pored skromnog znanja nemačkog stečenog u zarobljeništvu krajem Drugog svetskog rata, uspešno komunicirao sa dojučerašnjim neprijateljima, širio tržište strane firme po čitavoj Jugoslaviji. Tragovi te poslovne eskalacije bili su trofeji u vidu reklamnih pepeljara sa imenima fabrika koje su koristile lakove iz Vupertala. Kupci “Herberca”, kako se ta firma zvala po svom osnivaču i vlasniku Herbertu Herbercu, bile su fabrike nameštaja od Slovenije do Makedonije. Na pepeljarama je pored naziva fabrike stajalo ime grada: Škofija Loka, Virovitica, Bosanska Gradiška, Mrkonjić grad, Visoko, Tutin, Vranje, Zavidovići, Nikšić, Štip, Kumanovo… Bio je to pravi vodič kroz drvnu industriju jedne zemlje. Pola veka kasnije nalazio je Viktor u svom sluhu zalutala imena fabrika “Lesnina”, “Šipad”, “Javorak”, i očev komentar da je Herbert Herberc svojim proizvodima ofarbao i prelakirao nekoliko evropskih država uzduž i popreko.

Ime Herbert Herberc podsećalo je Viktora na Hamberta Hamberta, junaka njegovog omiljenog pisca Vladimira Nabokova. Bio je na drugoj godini studija istorije, kada je u knjižari strane knjige u Palati Albanije kupio Lolitu. Tokom vikenda pročitao je u dahu taj roman, koji ga je očarao ne samo zbog ljubavne priče sredovečnog profesora književnosti prema dvanaestogodišnjoj devojčici, već i zbog omamljujuće tišine usnulih motela američke provincije u kojima su obitavali Nabokovljevi junaci, tamo gde su jedini svedoci recepcioner i sobarica. Neodoljivo ga je privlačio prostor u kojem se smestilo jedno neograničeno međuvreme, smirujuća praznina koja opušta, oslobađa od stidljivosti i odgovornosti, čini ga odvažnim kakav nikada nije bio – prostor žudnje njegove mladosti. A ta mladost prolazila je u samoći, u strahu od žena, bez pokušaja da bude drugačije. Mogućnost neuspeha blokirala je želju za zavođenjem. I zato fantazije, izmeštanje iz svakodnevice gde vrebaju svedoci.

2.

To što je Viktor tražio u romanima, njegov otac je imao u životu. Jednom mesečno odlazio je svojim opel karavanom na put po Jugoslaviji snabdeven prospektima, uzorcima farbi i poklonima u vidu atraktivnih upaljača, naliv pera, svilenih kravata, foto aparata i satova. Na svim predmetima stajala je diskretno utisnuta reč: “Herberc”. Bili su to pokloni za poslovne partnere – direktore fabrika i njihove pomoćnike, dok se u prtljažniku automobila nalazio kofer sa jevtinijim reklamnim materijalom – hemijskim olovkama, putnim nožićima i privescima za ključeve, namenjeni onima na nižim pozicijama fabričkih hijerarhija. Nekoliko puta godišnje otac je odlazio u Vupertal, i u direkciji firme preuzimao sav taj materijal. Kada bi kolima stigao na austrijsko-jugoslovensku granicu, otvarao je kofer i velikodušno nudio carinicima suvenire firme Herberc. Oni su se smejali i šakama zahvatali bižuteriju. Bilo je to devičansko vreme korupcije. 

Pune dve decenije, koliko su trajala očeva putovanja, nije se dogodilo da na nekom graničnom prelazu, svejedno da li je išao preko Slovenije ili Mađarske, carinici otkriju one skuplje reklamne predmete raspoređene po torbama na zadnjem sedištu i u prtljažniku. Sve se završavalo koferom. Jedino su mađarski carinici imali malo jači apetit, i ponekad bi preuzeli pozamašan deo Herbercovih suvenira. Taj mamac očito je dobro funkcionisao tokom očeve trgovačke karijere. 

Samo jednom, tokom letnjeg raspusta, nakon što je Viktor završio osmi razred, otac ga je poveo na poslovni put u Bosnu. Obišli su nekoliko gradova, da bi u Sarajevu proveli tri dana. Za vreme očevih poslovnih sastanaka, Viktor je lutao gradom. Kad bi padala kiša, ostajao je u hotelskoj sobi i čitao. Povremeno bi osetio žmarce u grudima. To je Proviđenje najavljivalo uzbuđenja koja su mu upisana u putnom nalogu. Jer, samo je pitanje vremena kada će se zaljubiti i otkriti dubine seksualnosti najavljene noćnim polucijama.    

Zadimljeni lokali, kermes poslovnih ručkova, trbusi direktora, sekretarice sa dubokim dekolteima i čarapama sa šavom, osmesi recepcionerki, prazan očev krevet u motelu u Olovu. Viktor se probudio usred noći. Bio je pun mesec, i sasvim jasno je video obrise stvari. Posle je zaspao, a kada se kasno ujutro probudio otac je spavao dubokim snom.

3.

Dok luta raskopanim gradom, Viktoru se priviđaju zgrade, uglovi i trgovi kojih više nema. I tada konstatuje da je život prošao brzo, a da ovo malo što je ostalo teče još brže. Mada, kada dozove vreme sa bosanske turneje – kako je nazivao putovanje s ocem ‒ čini mu se da je bilo toliko davno da je život zapravo isuviše dug, nenormalno dug. U međuvremenu je zaboravio one mirise, glasove, ukuse hrane, i nemoćan je da odredi pravu intonaciju koja bi oživela prošlost u njenom punom tonalitetu.  

Poslednjih nedelja, često mu se u svesti jave očevi trofeji – pepeljare. Tokom pola veka sasvim su nestale, sem one metalne sa žigom: “Tvornica namještaja ‒ Virovitica”. Stoji i danas na verandi u vikendici, izmenjene boje usled nebrojenih promena godišnjih doba. Otkako je Marija umrla, preuzeo je njenu odbojnost prema predmetima, fetišima, gomilanju bespotrebnih stvari. Čini mu se da se polako iseljava iz sebe samog, i da neka druga osoba već u njemu živi. To se dešava neprimetno, kao rast kose. Svako ko poživi šest, sedam decenija smeni u sebi nekoliko njih, nekoliko sebe. Zar je on, Viktor Majstorović, danas ona ista osoba od pre trideset ili pedeset godina? Karakter i temperament nisu nepromenjivi. Ko zna koliko je Viktora prošlo kroz njega? Kad se samo seti kakav je bio u  mladosti, i kako je nesigurnost i stidljivost krio pod maskom arogancije. Uvek smrtno ozbiljan. I pomalo ljut, za svaki slučaj.   

Najlakše je bilo zatvoriti se u sebe, naći alibi za manjak odvažnosti. Zvuk violine odredio je karakter. Iako je majka rano konstatovala potpuno odsustvo sluha, stalno ponavljajući da je u tome povukao na oca, Viktor je voleo muziku, naviknut da uvek negde u stanu nešto svira: radio, gramofon, violina, klavir. 

Njihov stan, nastao pregrađivanjima, tako što je izolovan iz ogromne površine čitavog sprata ‒ nekada vlasništvo majčinih roditelja ‒ sastojao se od kuhinje, kupatila i tri sobe pored kojih se pružao dugačak, uzak hodnik bez prozora. Iz tog hodnika ulazilo se u sobe kao u kupee železničkog vagona. Prva u nizu bila je Viktorova, pa spavaća soba roditelja, i na kraju soba dede i bake, koja je jedina imala balkon. 

“Odavde put vodi pravo u nebo”, rekao bi u šali deda, predratni beogradski trgovac kolonijalnom robom, kome su komunisti, došavši na vlast, nacionalizovali svu imovinu. U vlastitoj radnji u Dušanovoj ulici postao je nameštenik. Ipak, posle svega što je moglo da mu se dogodi, dobro je prošao. Imao je posao, koji će mu kroz koju godinu omogućiti penziju. U vreme opšte posleratne nemaštine trgovci su bili na udaru nove vlasti. Prema njima se sprovodila žestoka propaganda. Optuživani su da kriju robu, i da su oni krivi za nestašice namirnica. Ne samo što im je po novom zakonu oduzimana imovina, nego su osuđivani na težak prinudni rad, koji je mnoge dotukao. 

Takvu sudbinu je izbegao beogradski trgovac kolonijalnom robom Dimitrije Teokarević, budući da je tokom okupacije pomagao komunistički pokret. U magacinu je krio rodoljube koji su čekali vezu za odlazak u partizane. Nakon oslobođenja, neki od preživelih svedočili su na čijoj je strani bio. Jedan njegov pomoćnik održavao je vezu sa pokretom otpora. Nestao je iz Beograda u jesen 1941. godine, zbog čega je Dimitrije hapšen od strane Nedićeve policije, i jedva je glavu sačuvao. Momak je preživeo rat, stekao visok čin, i u odsutnom trenutku svedočio u korist svog bivšeg gazde, spasivši ga od prinudnog rada. Međutim, tri godine kasnije, u vreme Rezolucije Informbiroa, zaštitnik je odabrao pogrešnu stranu, i završio na Golom otoku. Njegov štićenik, oslobođen svake ideologije, vođen isključivo moralnim zahtevom vlastitog pogleda na svet, pričao je u radnji kako nije dobro da se časni i pošteni hapse, dok se lopovi i licemeri slobodno kreću. U svojoj naivnosti, išao je toliko daleko da je urgirao kod vlasti tvrdeći da je u pitanju greška. Tako je zaradio godinu i po dana prevaspitavanja na Golom otoku, koje mu je tokom izdržavanja kazne produženo za još šest meseci.  

4.

Viktor od detinjstva gleda istoriju na delu. Sve će to biti prošlost jednom, i nikada neće prestati da se menja. Tako jasno vidi figure na trkalištima svakodnevica, prepoznaje ubistveni ritam koji poništava mala uživanja, časove bez događanja ‒ lebdenje u blagosti kontemplacije. Istorija nisu samo ratovi i primirja, atentati i pučevi, revolucije i epidemije, istorija nisu samo događaji, već i nedešavanja. Posebno nedešavanja. 

Onaj poslednji u nizu Viktora, drveni lutak koji poput ruske babuške krije u sebi svoje prethodnike, stupa na scenu nakon Marijine smrti. Još jednom preslaže život s uverenjem da je poslednji put. Malo je godina ostalo, i neće više biti vremena za promene. Život je kao šah, igra se na više ploča. Šta su druženja, prijateljstva, brakovi i flertovi nego simultanke. 

U svet šaha Viktora je uveo deda. Pomisao na njega izmami gorak osmeh saznanja da je sve baš onako kako je jedino moglo da bude. Dedina konstatacija da posledice pogrešnih poteza uvek dođu na naplatu, postaje polazište Viktorovog promišljanja prošlosti, i kasnijeg opredeljenja za studije istorije. Jeste, postoji vlastita volja, ali ona je determinisana čitavom mrežom kapilarnih događanja na koja se ne može uticati. 

Dešavalo se da pred spavanje Viktor ne zatvori vrata svoje sobe, i da se trgne iz sna kada deda, mučen prostatom, krene u toalet. Išao je sporo, ne paleći svetlo, tiho vukući papuče. Tako je zapamtio dedu, kao ogromnu šahovsku figuru, koja poput kralja može i levo i desno, i napred i nazad, može svuda, ali samo polako, korak po korak. U to vreme Viktor ne zna da je spori ritam dedinog koraka posledica prevaspitavanja na Golom otoku. O tome se tada u kući nije govorilo. Za dedine zatvorske godine saznaće nakon njegove smrti. 

U razmaku od samo četiri meseca, otišli su deda, pa baka. Nisu bolovali, oboje su preminuli u snu, od srca. Kao da su odleteli. U njihovu sobu majka je prenela pianino. To je postao njen radni prostor u kojem je držala privatne časove violine i solfeđa, tu je komponovala muziku za dečije pozorišne predstave. Preseljenje je obavila tokom jednog  očevog putovanja.

Prostor kuće u Dubrovačkoj ulici jače je utisnut u Viktorovu svest nego bilo kojeg drugog stanara. Niko nema kontinuitet od sedam decenija na toj adresi. Koliko slojeva, koliko orijentira, koliko svakodnevica se smenilo u tom prostoru. Davno su iščeznuli glasovi, svađe i plač iz onog oduzetog dela stana u kojem je živeo pukovnik Udbe sa porodicom. On je i u slobodno vreme vršio isleđivanja, i vežbao na svojim ukućanima. Njemu se deda obratio za pomoć nakon hapšenja svog bivšeg pomoćnika. Kakav pogrešan potez dostojan šahiste početnika!

Ništa se naizgled nije promenilo u arhitekturi prostora tokom jednog veka. Na stepeništu su lampe od gusa iz vremena kada je kuća sagrađena ‒ 1922. godine. Na jednoj je još uvek originalno mutno staklo. I gelender sa rukohvatom od mahagonija je onaj isti postavljen čitavom dužinom od prizemlja do drugog sprata. Koliko je samo dodira upisano tokom stotinu godina? Na nekim mestima sačuvao se prvobitni sloj laka na drvenoj površini. Tako je tvrdio Viktorov otac. A to će potvrditi i Herbert Herberc tokom svoje posete Beogradu. 

Iz perspektive lampi, gelendera i ukrasa na fasadi, ništa se ne menja. Ljudi prolaze i odlaze. Njihove stvari iščezavaju. Jedino krošnje stabala svakog proleće prave jaču senku.   

Kada rano ujutro, dok još leži u krevetu, Viktor u mislima izvede u šetnju dedu i unuka, mahinalno obiđe puni krug oko kuće. Sa bočne strane je mali balkon. Tu je nekada bila soba tvoje majke, čuje dedin glas. I zatim sebe kako kaže da je mamino detinjstvo sada u tuđem stanu. U sećanju nema pregrada, postoje samo rupe, bio je dedin komentar. Ta rečenica upisala se duboko u Viktorovu svest. Odredila je pogled na svet. Odatle veština za rešavanjem rebusa, da u tekstovima nalazi reči koje nedostaju, da lako uspostavlja svakodnevice u vremenu prošlom. I kasnije, odluka o izboru profesije.

Istorija je puna rupa i rana. Toliko toga je uništeno. Bol postoji, to se ne zaboravlja. Da li još neko pamti kolonijalnu radnju na uglu  Dušanove i Francuske ulice? Iznad ulaza je pisalo “Prehrana”, i onda manjim slovima “Preduzeće za promet prehrambenom robom”. Nekada je to bila dedina radnja. Na fotografijama koje je čuvao u svom arhivu zajedno sa narudžbenicanama i adresama liferanata, sa prospektima i godišnjim knjigama, ta trgovina izgledala je sasvim drugačije, i spolja i iznutra. Izlozi su bili u ogledalima, a slova firme široka i kitnjasta: “Kolonijal ‒ Delikates, Dimitrije Teokarević”. 

Nekoliko preostalih artefakata iz tog vremena u obliku tegli od brušenog stakla i metalnih doza za čajeve i začine sačuvala je baka. Govorila je da i surogat kafe u limenoj kutiji “Julis Mainla” poprima aromu prave kafe. U njenoj kuhinji nalazili su se uzorci ambalaže u kojoj je pre rata stizala delikates roba iz Budimpešte, Beča, Trsta, Amsterdama, Londona, Soluna, Istambula…

Posle dedine smrti, majka je odnela arhiv kolonijalne radnje u podrum. Odatle će ga Viktor preuzeti na početku gimnazije. To će biti njegova redovna lektira. Otkopavati vreme. Iščitavati prepisku sa liferantima i kupcima. U jednoj fascikli nalazi oglas objavljen u “Beogradskim opštinskim novinama” u maju 1926., kada je deda otkupio radnju od prethodnog vlasnika.

“Ovim mi je čast do znanja staviti Vam da je trgovina delikatesa, vina, žestokih pića i kolonijalne robe Mihaila Ječmenice prešla na moje ime kao moja svojina i da ću istu i dalje voditi pod firmom Dimitrije Teokarević. Stavljajući vam ovo do znanja molim Vas da me izvolite isto tako Vašim poverenjem udostojiti, kao što ste i mojem prethodniku učinili, a ja Vas uveravam da ću se truditi da to poverenje u svemu očuvam.”

Šetnje s dedom bila su prva putovanja. Odlasci na druženje sa dorćolskim alasima otkrivali su džepove vremena. Prodor u dubine prošlosti dešavao se kroz reči koje su u Viktorovom detinjstvu imale magiju bajke. Na početku tog imaginarnog rečnika, koji nije pratio ni azbučni, niti abecedni redosled, nalazio se pridev “kolonijalni”. Deda mu je objasnio da su kafa, čaj, kakao, šećer, začini i pirinač stizali iz kolonija u Africi i Aziji. 

Listajući narudžbenice, prospekte, kataloge u podrumskom arhivu, u Viktorov sluh ulazila su imena kafa: santos, rio, cejlon, perle, moka, goldjava, kuba… Na glas je izgovarao marke sapuna Kalderara, Taucig, Bankman… A tek kakav ukus pod nepcima su proizvodila imena  čokolada Peruđina, Zuhard, Tobler, Hartvig, Fogel… Bludeo je egzotičnim daljinama, tamo gde živi crnac sa limene kutije “Julijus Mainla”, i tigar sa pakovanja kakaoa “Džakarta”. Čitav jedan svet disao je među papirima u kojima se smestilo četvrt veka kolonijalne radnje Dimitrija Teokarevića. Bile su to prve lekcije iz istorije. Skromnoj ponudi beogradskih izloga prehrambenih trgovina u šestoj deceniji dvadesetog veka nedostajali su artikli zvučnih imena svetskih firmi. 

Na izbor studija, desetak godina kasnije, nije bila bez značaja Viktorova želja iz detinjstva da pronađe dedino vreme.

5.

Važno je bilo opravdati ime. Jer, ako ništa veliko i značajno u životu ne uradi, čemu Viktor? Nomen est omen. Ime ga je predodredilo za pobednika. To se od njega očekivalo posle toliko znamenja. 

Tako jasno vidi radni logor pored Oldenburga koji oslobađaju kanadski vojnici. Nekoliko dana traje očeva dilema da li ostati, ili se vratiti? U Banatu on više nikoga i ništa nema. Ni roditelje, ni kuću. Sve su zbrisale soldateske koje su tuda prošle. Ko zna šta je presudilo da se, ipak, vrati u Jugoslaviju. Možda rođak Lacko, železničar, koji mu je preko Crvenog krsta poslao vest o tragičnom kraju roditelja. 

U magluštini očeve biografije izranja podatak o tom jutru kada su Kanađani oslobodili logor. Prilazi mu jedan vojnik, i daje kutiju cigareta. Sve vreme ponavlja: “Viktori, Viktori”. Ponavlja i Đorđe. Mesec dana kasnije, u teretnom vagonu na povratku iz Nemačke, prelazi predelima vremena budućeg. I tada je odlučio da će sin, ako ga bude imao, nositi ime Viktor. A ćerka, Viktorija. 

Kakav par su bili Divna Teokarević, apsolventkinja beogradskog konzervatorijuma na odseku violine, i Đorđe Majstorović, nastavnik srednje tehničke škole, koji u zgradi Prve muške gimnazije predaje nacrtnu geometriju, tehničko crtanje i građevinske konstrukcije. Tih posleratnih godina, zbog manjka prostora, često su pod istim krovom dve škole. Nastava se odvijala u tri smene. Nedostajalo je i prostora, i stručnjaka. Priučeni nastavnici podučavali su iz nekoliko predmeta. Istovremeno su predratni univerzitetski profesori jedva nalazili posao. Obrazovanje se sticalo na večernjim kursevima, pa je tako i Đorđe za nepune dve godine završio višu građevinsku školu. Odmah je dobio posao u zgradi Prve beogradske gimnazije gde će pola godine kasnije na školskoj priredbi upoznati Divnu. Proslavljao se Dan republike 29. Novembar 1948. godine. Divna je uskočila da zameni iznenada obolelu prijateljicu koja je vodila školski hor. 

Nedelju dana kasnije, sreli su se u menzi u Solunskoj ulici. Stoje u dva zasebna reda. U jednom su građani, u drugom radnici. Divna ima kartice najniže kategorije G, za koju jedva da nešto sleduje. Oboje će poneti hranu u manjerkama. Đorđe, čija kategorija je pod šifrom R2, prati Divnu do njene kuće u Dubrovačkoj ulici. Na rastanku predlaže da u subotu odu u bioskop.

I tako je počela njihova veza, kojoj je hapšenje Divninog oca u noći nakon njenog povratka iz bioskopa, dalo dodatno ubrzanje. Sve vreme dok je otac u istražnom zatvoru u Đušinoj ulici, Divna mu u određeni sat donosi hranu. Obroci su obilniji otkako Đorđe prilaže svoje bonove u kućni budžet Teokarovića.

Divna uspeva da preko stražara doturi ocu toplu odeću. Decembar je te godine bio leden. Đorđe često prati Divnu, i onda dugo sede u zadimljenoj kafani pored Bajloni pijace. Odlaskom Dimitrija Teokarevića na Goli otok, koji će svog budućeg zeta upoznati tek dve godine kasnije, Đorđe prelazi u stan kod Divne i njene majke. Usledila je registracija braka, dete je bilo na putu.

Da li je baš sve tako bilo, to ne znaju ni protagonisti. Isti događaj svako pamti drugačije. I ne samo događaje, već trenutke koji su naizgled bez ikakve važnosti, pa je nepoznanica zašto uopšte opstaju u memoriji. 

Planovi, strategije, zablude i laži, prilagođavanja i strahovi, nestaju u trenucima žvakanja hrane, u vremenu potrebnom da se usitnjeni zalogaj prepusti motorici mišića jednjaka, kada nema nijedne druge misli sem one kako punih usta preuzeti sledeći zalogaj. Emocije su potrošene. Preostao je samo goli život. Ruka lagano podrhtava, u očima dežuraju staračke suze, kruti, artritisom načeti prsti, gnječe koricu hleba.  

Tako izgleda deda Dimitrije u sećanju svog unuka tokom poslednjih meseci života kada je stigla naplata za torturu proživljenu na Golom otoku. Šest decenija kasnije oni su vršnjaci. Sve češće Viktor sretne dedin lik na staklu izloga, u sporom koraku kojim savladava dorćolske distance, u pokretima za stolom dok jede. Kroz koji mesec zakoračiće u prostor sedamdeset i treće godine, tamo gde za poslednjih nekoliko generacija nije dospeo nijedan muški potomak loze Teokarević-Majstorović. 

Već pola veka on je predvodnik, prvi u redu za odlazak na onaj svet ‒ ni gore, ni dole, nego tamo negde. Samo ravno ulicom Cara Dušana, koja Dorćol deli na donji i gornji. Tom granicom tutnje tramvaji. Pravi Dorćolci je ne prelaze, ni oni sa gornje, ni oni sa donje strane. Tako je bilo u stara vremena, kada su živeli alasi i trgovci kolonijalnom robom. Prostor između Dušanove ulice i Dunava nazivan je Jalija, a padina prema Kalemegdanu, sve do ulice Zmaja od Noćaja zvala se Zerek.

Često u polusnu, negde pred jutro, pojave se alasi. Razvlače mreže u tišini. Ton je isključen, nema ni boja, samo tamne figure u čamcima lebde Dunavom. Budi ga trzaj mreže, koja odjednom izroni iz mutne vode.  

Uživa u usporavanju, u naporu da izoluje što više zasebnih trenutaka, da ih sagleda sa svih strana, izvan konteksta sve duže kompozicije proživljenog života. Viktor bi sada da rasklopi celinu, da zađe u mehanizam koji otkucava vreme. Refleks života tera dalje. Prepoznaje ga u pohlepi koja ga obuzme kada ogladni. Što pre ispuniti prazninu u sebi. 

Otkako je Marija umrla, jede stojeći.   

Goli refleks tera život dalje. Prazan krevet, kao onaj očev u Olovu. Kao da je juče bilo. 

Pred njim je još jedan početak. 

Pružni radnik na Dunav stanici nadomak Pančevačkog mosta udarcima šipke proverava ispravnost osovina vagona kompozicije postavljene na peronu. Uskoro će krenuti prema destinacijama na drugoj strani reke. Deda i Viktor stoje na tremu i čekaju zvuk pištaljke, kada će lokomotiva kao zmaj ispustiti mlaz pare, i uz škripu pokrenuti vagone. 

6.

 Ko sam sve mogao biti, da nisam postao ovaj koji jesam?

Sa tom rečenicom budim se godinama, svakog jutra za još jednu noć bliže kraju. Žmurim. Čim otvorim oči, dolaze reči. Trenuci izdaje sećanja. 

Ko sam sve mogao biti, da nisam postao ovaj koji jesam?. 

Zbog čega reči dolaze same od sebe? Zašto unapred tonem u poraz? Zašto mi je lakše potpisati kapitulaciju, i onda se povući u toplu sigurnost gubitka?   

Svako se smesti u nekoj duplji prezenta, uredi okoliš, nekad i tako što ukine kontekst, pa taj komšiluk postoji samo u njegovoj glavi. I onda, po prirodi stvari, okruži se onima koji mu iluziju hrane, a ne onima koji je dovode u pitanje. Tako se zaustavi rast, ukine sazrevanje, uspostavi bolest ‒ život u gangreni. I to se širi, prevazilazi prostore pojedinačnih života, tako što se uspostavlja čvrsta zabluda koja će neko vreme biti nezvanična istorija jednog vremena. Dovešće je u pitanje, i srušiti sa trona, nova zabluda, koja se hrani na teritoriji sutrašnjeg dana.  

Taj koji posrće kamenjarom to sam još jedan ja u nastajanju. Onaj koji je napisao tuce romana, i sada pokušava da odobrovolji trinaestu vilu da sedne za sto, iako za nju još uvek nema ni tanjira, ni escajga. Da iz Dragana Velikića iscedi još jednu avet – izvesnog Viktora Majstorovića. 

U svakom momentu traje borba za prevlast prizora koji će biti poslednji otisak sećanja ovekovečen u knjizi. Jer, kako je stvarno bilo, i kako će zauvek ostati da je baš tako bilo, odlučiće trenutak u kojem podizanje dijafragme otpočinje moždane procese u beskraju proživljenog. 

Prizor iskonski: deda i unuk na peronu stanice Sićevo jednog letnjeg dana godine 1962. 

Praslika odsutnog oca. 

On je negde na moru, u Sueckom kanalu, na putu za Daleki Istok. Stoji na palubi broda ‘Treći maj’ na kvadratnoj kodakovoj fotografiji. U desnoj ruci drži za rep malog morskog psa kojeg je upecao dok je brod bio na sidrištu. 

Pratim oca na geografskoj karti naredna četiri meseca koliko je obično trajalo putovanje trgovačkog broda riječke kompanije “Jugolinija” do Japana i nazad. A znalo je da se oduži i na pet meseci ukoliko bi na odredište stigli u vreme štrajka, i onda danima čekali na ulazu u luku.

U vreme očevog odsustva izgledalo je kao da čitav svet miruje. Baš kao i naš automobil topolino, tamno plave boje, sa pokretnim krovom, koji bi majka svakih nekoliko dana palila, jer nije dobro da motor dugo ne radi. Zato je dva puta mesečno dolazio komšija Eugen Poropat, da provoza sestru i mene po gradu, i onda vrati automobil u garažu. Ne bi propustio da majku podseti da je vreme da položi vozački ispit.  

Eugen Poropat i njegova žena Serđa bili su Italijani koji su ostali u Puli nakon odlaska Anglo-američke uprave 1948. godine. Nisu imali decu, pa smo se sestra i ja slobodno igrali u ogromnom dvorištu koje smo delili sa Poropatima. Nekoliko godina kasnije, kada smo se preselili na drugi kraj grada, Eugen i Serđa nestali su mi iz vidnog polja. Ali, obrise njihovog stana i danas imam u sećanju. I ne samo obrise, nego i mirise, glasove, italijanske reči koje lebde u sluhu.

Eugen Poropat nam je prve godine po dolasku u Pulu našao za pristojnu cenu očuvan polovan fiatov autombil, popularni topolino. Podatak koji je opstao u memoriji: H★114 – 60. Te daleke 1960 godine vozila u Jugoslaviji nosila su tablice sa oznakom republike. Za Hrvatsku je bilo slovo H i petocifren broj. Koju godinu kasnije prešlo se na registraciju po gradovima, pa je topolino dobio tablicu PU★23 ‒ 09. Dok je otac bio na plovidbi, automobil je stajao u garaži, i čekao da ga na svake dve nedelje Eugen Poropat provoza gradom. Majka je uporno odbijala da položi vozački ispit. Plašila se vožnje, kao što je imala panični stah od vode. Nije znala da pliva, ni da vozi bicikl. Na kraju je otac prodao topolino, da bi dve godine kasnije, kada je prestao da plovi i radio kao lučki pilot, kupio fiat 1100.   

Zemlja u kojoj sam se rodio, i u kojoj živim, oduvek je i zauvek. Tako ja mislim dok savladavam razdaljine od kuće do škole. Na tim putovanjima otkrivam skrivene uglove. Plovim gradom kao moj otac okeanima. Upražnjavam disciplinu lutanja. Menjaju se kulise, himne, uniforme, kućni aparati, rituali, školske lektire, formulari.

Neki davni prizori su oko mene dok posrćem raskopanim ulicama. Nije to više onaj grad, ni ona zemlja, ni onaj ja. Godina je 2025. Napunio sam sedamdeset dve, ali i dalje žudim za promenama. Još su živa obećanja kojima je majka neumorno podsticala sestru i mene da budemo poslušni. Verovala je u moć discipline ‒ krunske osobine čiji nedostatak je uzrok mnogih nevolja. 

Posle ručka pokupili bismo mrve ispod stola. 

Munib Delalić: U znaku vage, Fidipid, Zagreb 2021.

Kakva je to sudbina: Ljubušak, mostarski profesor, a bosanskohercegovački pjesnik, 1993. završio je u hrvatskom logoru; nakon što se otamo uspio živ izvući, kao izbjeglica odlazi u Norvešku, sa četrdeset i kusur godina uči jezik, počinje prevoditi i na daljinu postaje najvažniji hrvatski promoter skandinavskih književnosti, i u izdavačkoj kući Fidipid, koju su za njega u Zagrebu osnovali brat i snaha, objavljuje niz uglavnom suvremenih norveških klasika, te ovom svom čitatelju, recimo, otkriva genijalnog Tomasa Espedala. Živi u Oslu, u toj prostranoj samoći, kao lik iz neke borhesovske priče.

Delalićeva knjiga nosi podnaslov “Izabrane i nove pjesme, knjiga svih mojih života”, i Espedalov moto: “…da ne vidim ništa drugo osim ruke koja piše.” Prije rata objavio je četiri pjesničke knjige, bio pjesnik ambijenta, predjela, mjesta, pomalo i u tradiciji hercegovačkih pjesnika, koja se stvarala negdje od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali njezin apartan izdanak, dubokog uvida i elegantnog iskaza, nesklon zavičajnim egzaltacijama. Pjesme iz tog doba, u njegovom slučaju nevjerojatno davnog i odmaknutog, čine prvi dio knjige. Važno je to napominjati, jer je između njih i drugoga dijela golema životna provalija, rez načinjen ratom, ali za razliku od brojnih, i dobrih, naših pjesnika kojima je rat izmijenio izraz i glas, izmijenio im način i poetiku, Delalić je u biti ostao isti. Osim što je u njegovim norveškim i izbjegličkim pjesmama mnogo više priče i faktografije nego u pjesmama iz prethodnog života. Ali čak ni to ne treba nužno povezivati sa sudbinskim preokretom: već ranije, pred kraj prethodnog vremena, Delalićeve su pjesme pošle prema priči.

Lasno je biti ratnom žrtvom i stradalnikom. Pripadati rodu nevoljnika heroin je za poslije rata. Pa još i sam sudjelovati u velikoj nevolji! Tako je u nas, a tako je i u svih drugih što su u ratovima dvadesetog stoljeća stradavali. Ali nije tako kod ovoga pjesnika. Munib Delalić rijetko je gospodstven čovjek, s nevjerojatnom ljudskom i književnom vještinom i darom artikuliranja vlastite patnje. E, da nas je netko na vrijeme učio tako gospodski patiti…

Mnogo je u ovoj knjizi pjesama o kojima bi ovaj čitatelj htio pisati, u nadi da bi ih mogao tumačiti i svojim tumačenjima preposlati novim čitateljima. Ovu čitatelj gotovo nasumce izabire, pa odmah kaže da mu je jedna od najdražih: “Domaća zadaća (ili Ibsen u liftu)”, a cijela glasi ovako: “Izgubili smo siva vrećica/ pred ulazna vrata. Molimo/ pošten nalaznik da donijeti/ na dvanaest kat do stan taj i taj/ ili da nazvati u telefon/ taj i taj. Unaprijed/ hvala -/// u liftu stajao oglas/ na običnom papiru napisan./// Kao da se bratu u nevolji obratio/ brat. Sreći i miru izgubljeni rat./// Moglo se sasvim lijepo uočiti/ na kakve je sve prepreke na bijelu/ papiru loš norveški naišao./// Kao da je crno na bijelo napisano/ koliko je trebalo boravišnu dozvolu/ čekati. Koliko stan. I posao./ Da bi se napokon na noge stalo./// Potom je netko na vrh oglasa,/ na besprijekornom norveškom/ u cijeli slučaj Ibsena umiješao:/// Vječno imaš/ samo ono što izgubiš./// Začudo, o sadržaju izgubljene/ vrećice ništa nije pisalo./// A nije jasno ni zašto je Ibsen/ crvenom olovkom dopisan./// Kao da je netko nečiju/ domaću zadaću ispravljao.”

“Domaća zadaća” je anegdota miloszevska, kakvu bismo i kod Szymborske mogli zamisliti, ali čitatelju je iznimno važan osjećaj da se negdje u stvarnosti sve dogodilo upravo kao i u pjesmi. Pritom, imamo i mi, u našem svijetu, taj žanr poruka u liftu. I nije nam loš jezik u njima nimalo stran, premda ih u našim liftovima još uvijek (na žalost) ne ispisuju stranci, nego smo to mi sami svome jeziku daleki.

Imamo, dakle, pretpostavke da razumijemo ili naslutimo ono što je stvarnost u Delalićevoj pjesmi. Ispod toga, međutim, je sljedeće: od poruke važniji biva jezik, jer nije izgubljena samo siva vrećica, nego je izgubljeno nešto mnogo veće i važnije, što u poruci ne može biti spomenuto. Izgubljen je cijeli jedan svijet, pa zbog toga jezik poruke i jest ovakav. Ali taj gubitak ne tiče se nikog osim gubitnika, niti se kome može objasniti, osim onom koji je i sam gubio.

Na to nailazi domaći, nailazi (ipak) dobrohotni liftovski popravljač tuđih poruka, pa citira Ibsena. Doista, “Vječno imaš/ samo ono što izgubiš.” Doista, dragi moj Munibe, vječan je samo tvoj intimni Ljubuški, tvoja lična Hercegovina! Sve ostalo prolazno jest, i već ga nema. A šta je sadržaj toga, neobjašnjivo je i izvan pjesme, drugima skoro i nebitno, kao i sadržaj sive vrećice.

O tome govori ova velika pjesma, koju je Munib Delalić napisao, ne znajući to, upravo za ovog čitatelja. Kao i za onog koji je poruku o sivoj vrećici u liftu ostavio, a pjesmu neće pročitati nikad. Munib Delalić veliki je pjesnik, o čijim pripadnostima ovdje ne bih pokušavao išta reći, osim da mu je, bez obzira na pripadnosti, mjesto u svim antologijama suvremene hrvatske poezije, ako bi ih netko s darom za mjesto i trenutak odlučio sastavljati. Jorge Luis Borges, recimo.

Pjesnik zahvalnosti

Zahvalnost temeljna je gesta Munibova progonstva. Naročito dirljivo njegovo je pjesničko obraćanje Peri Buntiću, vinaru iz Međugorja, kulturnom radniku i izdavaču, koji je objavljivao prve njegove poslijeratne knjige. U tekstu naslova “Buntić” stoji: “Čovik koji zavičaj primiče svitu, koji svit primiče zavičaju. Koji je mene iz svita vratio u zavičaj. Vratio me kući.” I još: “Pero Buntić ide svijetom i uzdignute glave popravlja ono što drugi pokvare. Popravlja svijet propovijedajući svoju vjeru – vjeru u mjesto, vjeru u ljude.”

Svemu treba vremena

Posvećena bratu Slobodanu, ovo je najljepša pjesma u knjizi, jer je testamentarna. Premda posvećena rođenom bratu, u njoj nešto je mnogo šire i temeljnije, nešto što je testament jednoga naraštaja, onog kojem pripadaju i pjesnik, i njegov čitatelj, i svi koje obojica poznaju, a važni su im. Pa da pjesmu započnemo: “Svemu, bratac, treba vremena./// Pa i da podijelimo porijeklo,/ naciju i vjeru, jezik kojim govorimo,/ kao kruh nasušni, uzduž i poprijeko./// Da podijelimo sve što smo imali,/ i sve što imamo. Sve što nismo imali,/ i sve što nemamo…” I tako pjesma ide dalje, a mi odosmo prije njezina svršetka.

Evo me, sam,
Stojim na ulici
Pred zgradom
U koju se,
Dok je bio rat,
Doselio Marko,
Moj crnogorski brat.

Prohladno popodne
I kiša rominja
Kao da nikad
Stati neće,
Na ogradu
Markove terase
Jedna ptica crna
Sa žutim kljunom
Slijeće.

I ćuti ona,
Sva pokisla,
Jedna kapljica kiše
Pade sa vrha moga nosa
Ona ptica kisne
I gleda u vrata terase
kroz koja se
Nekada pojavljivala
Grgurava Markova kosa.
I komad hljeba koji će
Istrošiti pticama, psima
I mačkama –
Mješovitoj brigadi
Koja
Kao i hiljade nas hoće
Samo da živi
I da se ponekad
Zalogajem suhoga hljeba
Zasladi.

Kiša rominja
Sliježe se moja mokra kosa.
Čekam da izađe onaj
S kojim odlazim u šetnju
Na Poljine.
Onaj koji već treću godinu
Leži nepomičan
Na groblju koševskom
I po čijoj ploči
Pada ova ista kiša
Sarajevska.

Amir Brka: Akcidentalne sintagme, CKO, Tešanj, 2025.

Malo ko zna da čita stihove? A pišu ih svi.
(Osip Mandeljštam)

Amir Brka je po mnogo čemu poseban književni stvaralac. Smisao života on vidi u stvaralaštvu, koje je bezgranično i samo sebi dovoljno. U tome kao da se drži onoga što je svojevremeno preporučivao grčki filozof Epiktet: “Ako želiš da budeš dobar pisac, piši.” I on stalno piše, pa ne čudi što knjige koje je objavio čine cijelu jednu malu biblioteku. Kada pažljivo sagledamo njegov bogati opus, zapazićemo da u toj rascvjetanoj književnoj bašti poezija zauzima povlašteno mjesto od gotovo trideset jedinica. Tu spadaju i Akcidentalne sintagme, njegova najnovija zbirka koja je prožeta najvišim duhovnim nabojem, napisana sa estetskom strogošću u kojoj autor oblikuje “građu” iz svoga bogatog životnog iskustva.Očito je da je zbirka rađena pažljivo i osmišljeno, ne samo kada je u pitanju sadržaj nego i njen štampani izgled.

Njegov stih slojevit je i dubok. Pišući, on kao da je imao na umu maksimu po kojoj pjesnik što manje kaže veću ljepotu stvara, jer u ovim pjesmama nema ničeg suvišnog. Svaka riječ je žiža značenja, svaki je stih krug predstava, podstrekač asocijacija, sinteza misli. Postoji lucidni ključ za ovu zbirku, kojim se otvara tajna prolaza ka poetskoj jezgri, i samo pomoću njega možemo proniknuti u njen pravi smisao, kroz formalnu zatvorenost do koje je autor došao nakon dugog i upornog rada.

U naslovu knjige stihovi u njoj nazvani su sintagmama, ali se po njihovom svečanom tonu dobija utisak da su to klasicistički, helenistički stihovi. Takvog mišljenja je i autor pogovora u ovoj knjizi Miljenko Jergović, koji smatra da je riječ o “pjesmi neoklasicističke strukture, koja katkad slijedi forme antičkoga pjesništva”. Stoga ove pjesme treba čitati onako kako se čita Homer, ili Virgilije: samo kada smo raspoloženi za čitanje i jutarnje svježi, bez žurbe, lagano i skoncentrisano, jer one nisu štivo za površne čitaoce. Inače, čitanje stihova veliko je i zahtjevno umijeće, te zvanje čitaoca nije ništa manje značajno i dostojno poštovanja nego zvanje pjesnika. A čitalački susret sa pjesmama iz ove zbirke predstavlja istinsku radost otkrivanja.

Na izuzetan karakter pjesničkog poziva Amir Brka odgovara izuzetnim osjećanjem odgovornosti koje mu on nameće. Iznad svega, on vjeruje da sve što piše mora da bude umjetničko djelo, potpuno nezavisno, sa sopstvenim životom, konačno preneseno sredstvo pomoću koga se iskustvo odabire, organizuje i preobražava u željeni stalni oblik. Isto tako vjeruje da nijedno umjetničko djelo nema nikakve vrijednosti ukoliko nije istinito u rigorozno strogom smislu riječi, vjerno ne samo činjenicama nego i iskustvu, odnosno svemu što pjesnik u njemu vidi i za njega osjeća. Ovaj dvostruki ideal možda je odgovoran za složenosti i neravnine njegovih razmišljanja, ali nije ništa manje odgovoran za njegov konačan uspjeh i izuzetan značaj. Gledajući ispod uznemirujuće površine stvari, on pokazuje da je stvaralački poziv nešto duboko prirodno i tijesno povezano sa izvorima života.

Akcidentalne sintagme Amira Brke prelijepa je knjiga (i sadržajem i opremom) sa četrdeset i pet zanimljivih i dubokomisaonih pjesama koje nisu za površnog čitaoca. Za njih je potrebno strpljenje, pa i ponovljeno čitanje, pri čemu će se uvijek otkrivati nešto novo. U njima se prolaznost, sitnice i običnosti dižu na nivo univerzalnog, na tragu onog Baljmontovog stiha: “Trajnost se otkriva u onom što ne traje.” I očito je da su ove pjesme plod dugogodišnjeg osmišljenja i velikog truda. Autor je u njima dostigao maksimum kada je riječ o poetskoj refleksivnosti i dubini poimanja.

Kako je ovdje riječ o iskustvenoj poeziji, ona odiše estetskom istinitošću, refleksivnošću i tačnošću kao osnovnim svojstvima, i očito je da je njen autor od početka gazio tvrdom stazom pjesničke umjetnosti vjerujući u poeziju kao umjetnost lirskog oblika i izraza, umjetnost koja se hrani bogatim i suštastvenim životom. To je konkretna poezija, detaljistična, koja nastaje kao rezultat aktivnog posmatranja. Čista i lijepa u nekoj svojoj nagovještajnoj raskošnosti, obilju metaforičnosti i mnoštvu asocijativnih rješenja. Njome se predočavaju odnosi u društvu, istoriji, savremenom dobu i pjesnikovom uslovnom svijetu – uslovima za mogućnost univerzalnih pjesnikovih komentara. Otkrivaju nam se ovom zbirkom sasvim nove dimenzije jednog unutrašnjeg svijeta, razrješenja suprotnosti, ovaploćenja harmonije i skladnosti. Putevi intelektualnog interesovanja odveli su autora posebnom poetskom izrazu.

Cijela zbirka reakcija je na sadašnje vrijeme i događanja, na oblike savremene istorije vidljive za pjesničko oko i, daleko konkretnije, na oblike života oko njega, na pitanja koja su prerasla, kao kod svakog istinskog pjesnika, u zapitanost nad egzistencijom i trajanjem uopšte. Time njegova poezija dobija na osmišljavanju humane poruke koju nosi i mogućnosti sagledavanja procesa pretvaranja životnih impulsa u vizionarstvo i uzdignutu realnost. Sve lične formule, sav strah, sav užas pred činjenicom postojanja – samo su nagovještaji nadiruće, nerješive aktuelnosti vremena. Brojni stihovi u ovoj zbirci nose direktne odjeke dalekih i tragičnih događanja i sukoba. Poezija Amira Brke značajna je prije svega po tome što nosi vizionarstvo i objektivnost kao svoju originalnu unutrašnju pjesničku realnost.

Ova njegova zbirka zapravo je knjiga vrlo koherentne strukture. Vezana je čvrstom, jedinstvenom sponom, i nosi boju pjesnikove potpune zrelosti. Pjesme karakterišu razuđena metaforičnost, kondenzovana poređenja, ornamentalna naracija i refleksivni odjeci. Osnova im je vrlo čvrsta, svedenost gotovo maksimalna, oblici postojani, a funkcija je izraz nekog suštastva. Stojeći na stabilnim nogama, pjesnik čuje šumove i treptaje epohe, te bilježi i ono što je ispod ili iznad vidljive realnosti.

Knjiga ima dvije cjeline: Crne roletne sa dvadeset i dvije i Zombi, rekonstrukcija sa dvadeset i tri pjesme. Čak je i fotografija autora, sa kišobranom i snijegom koji nemilosrdno sipa iz tmurnog neba, usklađena sa pesimističkim sadržajem knjige i hladnim tonom naracije.

Miljenko Jergović, koji je jednom prilikom kazao da “pisac nema od čega stvarati knjigu ako je ne stvara od sebe”,zabilježio je u pogovoru da je “u posljednjih nekoliko knjiga (…) počeo u ovog pjesnika iščitavati neki živi i vrlo konkretni svijet. Hoćemo li ga nazvati lokalnim? Možemo, ali i ne moramo.” Da, Amir Brka dočarava konkretan svijet, ali to je u njegovim pjesmama teško prepoznatljivo, jer taj svijet kroz umjetničko uobličenje poprima univerzalne, opštečovječanske dimenzije. Njegove pjesme nastaju poniranjem u sebe, oslobađanjem od uticaja spoljnjeg svijeta, usredsređivanjem na bitno, nadahnućem i koncentracijom ne samo uma već i cjelokupne duhovne energije. Visoka vrijednost treperi u njima, one plamte istinom, pa u njima možemo naći i ono što nosimo u sebi, i sve što zavređuje da se kaže.

Amir Brka nije pjesnik jučerašnjeg ili današnjeg vremena. On je pjesnik zauvijek. Bog nam je takvih malo dao. Čitalački naraštaj današnjeg doba, koga zanima samo nešto lako, jeftino i uzbudljivo, nesposoban je i savršeno nekompetentan da čita njegovu poeziju onako kako je napisana, pa je stoga ona upućena dalekom, još nepoznatom čitaocu, u čiju pojavu pjesnik nikada nije sumnjao. Njegova poezija, bezvremena naspram trošnosti i ništavnosti čovjeka, moraće čekati na te

Predragu Finciju,
koji je jednom zapisao:
“U rodnom gradu, u hotelu.”

Došao pjesnik u svoj rodni grad.
u svoju poeziju.

Odavno su spuštene roletne,
odavno je noć u ovom kraju svijeta.

Šeta pjesnik vlažnom ulicom,
a noć je kasna.

Napolju hladno,
u srcu mu toplo.

Gleda pjesnik,
gleda zvijezda što viri kroz oblak:

u prozoru njegove negdašnje radne sobe
svjetlost koja ne pripada njegovoj poetici.

Dugo gleda pjesnik, pa se okreće,
zvjera na sve strane.

Pita tišinu, pita tjeskobu u srcu:
Gdje li je ovdje najbliži hotel?

Objavljeno 29. lipnja 2016. 

Sve je nekako zapanjujuće u vezi s tim mađarskim mistikom Laszlom Krasznahorkaijem (koji je posljednjih godina i bez korupcije pokorio i naše krajeve), a bit će da ponajviše zapanjuje to da on uopće postoji, da je “stvarna ličnost” od krvi i mesa; eto, čak niti jedna Elena Ferrante ne postoji u nekoj građanskoj egzistenciji, ne posjeduje osobnu kartu, JMBG i OIB s tim imenom, nego se iza njega možda krije neki dežmekasti brko koji u zavjetrini anonimosti ispisuje svoje napolitanske romane; a onaj nadrealni sjedokosi tip rodom iz jedne istočnomađarske puszte – što nije drugo doli panonska vukojebina u kojoj nema ničega osim vjetra, trave i poneke ovce koja će skončati u čobanskom paprikašu – posve je stvaran, mada je vrijeme u kojem živi i piše sasvim inkompatibilno s jednim takvim umjetničkim postojanjem. Pa je jedino čudnije od samog takvog djela to da je ono naposljetku i te kako pronašlo rezonancu, i to poprilično globalnu, izvukavši Kraznahorkaijeve knjige iz rezervata jednoga relativno “malog”, pa još i krajnje osebujnog jezika bez pravih srodnika, barem evropskih.

Jednom sam govorio na promociji njegova romana “Melankolija otpora”, i rekao sam najprije da sam još pod presnažnim dojmom tek dovršenog čitanja, da sam posve zatravljen, kao da me je vlak pregazio i da još ne znam što me to snašlo i kako da s tom bujicom izađem nakraj, a on je na to rekao da niti on, poslije tolikih godina, ni sam ne zna što bi o tome mislio i što je on to zapravo napisao, pa bi možda bilo najbolje da – umjesto pametovanja i elaboriranja – obojica legnemo tu na pod i nastavimo u sebi meditirati o čitavoj stvari. Nije bilo nimalo, ali baš nimalo ironije u njegovu glasu: Krasznahorkai je nezamislivi broj svjetlosnih godina udaljen od ironije, sarkazma i sličnih suvremenih strategija za izbjegavanje jednoznačnosti ili naprosto ozbiljnosti. Nažalost, nismo legli i meditirali: čovjek, osobito u javnim prigodama, zbog svakovrsnih obazrivosti tako prokleto rijetko učini najpametniju moguću stvar.

U suočenju s novom, obimnom i gustom dozom Krasznahorkaijeve proze, tematsko-motivski uvezanom zbirkom pripovjedaka “Seiobo je bila tamo dolje”, koju je na hrvatski prevela Viktorija Šantić, ovome čitatelju dođe da piscu uzvratno zavapi molbu da legnu skupa na pod i promeditiraju, pa će mu se možda, čitatelju, otvoriti neke dodatne čakre za lakše tumačenje; uzalud, to se neće dogoditi, moraš se osloniti na svoje snage…

Pisac koji je svojim romanima i scenarijima uvelike zaslužan za jedan od najnekonvencionalnijih filmskih opusa na svijetu, onaj Bele Tarra, svakim se sljedećim djelom dodatno udaljuje od preostalih književnih konvencija, uključujući dakako i “konvencije nekonvencionalnosti”, koja je odavno postala dio klasificirane tržišne ponude. Ne zanima to Kraznahorkaija, on nije buntovnik iz neke popularne niše (recimo, ekološke, antikapitalističke, feminističke ili pak na drugoj strani nacionalističke, konzervativno kršćanske etc.), nego je umjetnik (nerijetko prerušen u filozofa u “istočnjačkom” smislu riječi) koji smjelim, dubinskim, nerijetko ludo drskim – glede sredstava, radikalnosti, obujma… – zahvatima u jeziku stvara svoj svijet, ne libeći se da čitatelja zatoči kao taoca i stavi ga na velika iskušenja, kao da ga stalno iznova provjerava: “Znaš li zašto si tu? Možeš otići bilo kada, tvoja stvar, no dok si ovdje, popustu se ne nadaj!”

Kada je ova zbirka u pitanju, Krasznahorkai u fokus stavlja umjetničko djelo – napose likovno, u najširem smislu riječi, i uglavnom blisko religijski konotirano, bilo kršćanski ili, recimo, budistički ili šintoistički – i njegov utjecaj kako na samoga umjetnika i njegovu sudbinu tako i na suradnike, oponašatelje, suvremenike, suvjernike, kao i daleke potomke, one koji će tu veliku umjetnost, svjetovnog ili nabožnog nadahnuća, muzealizirati i čuvati je kao u formalinu u svojim neprocjenjivo skupim fensi kolekcijama, načinivši od nje zapravo tek još jednu tržišnu nišu.

Priče su locirane što u sadašnjost što bliže ili dalje u prošlost, širom zapadnoga i dalekoistočnoga svijeta, njihovi su protagonisti umjetnici, mecene, vladari, sretnici i nesretnici koji će možda bez osobite zasluge steći besmrtnost kao modeli, no isto tako i ljudi koji na umjetnost gledaju iz niza naizgled “nižih” zornih kutova: recimo, iz očišta vozača kamiona za prijevoz dragocjenih umjetnina, ili iz onog čuvara u Louvreu cjeloživotno posve opsjednutog Milskom Venerom, u jednoj od najboljih priča.

Ili pak iz kuta manje-više običnoga mađarskog turista u suvremenoj Ateni, koji će se oblaporno i nestrpljivo krenuti uspinjati na Akropolu po vrelome danu blještave sunčeve svjetlosti, i zapravo Akropolu neće ni vidjeti, mada će mu biti pod nogama: ljepota koju tražiš može te oslijepiti upravo pretjeranom blizinom i prejakom osvijetljenošću; upravo privid kontrole i čak nekovrsnog fizičkog posjedovanja (Suljo iz drevnog vica bi rekao: “Čuj čito, hodo!”), umije se pokazati kao slijepa mrlja, ona koja djelo zapravo učini nevidljivim i nespoznatljivim.

Cijela je ova kolekcija, koja zaprema respektabilnih četiristotinjak stranica gustoga, “bernhardovskog” sloga, zapravo niz meditacija o umjetnosti i (ne)prolaznosti ispripovijedana kroz vješto nanesene slojeve nešto “klasičnije” pripovjedne radnje koja priče kontekstualizira u okolnosti s kojima se čitatelj može razumno suživjeti; no, s druge strane, Krasznahorkai se uopće ne namjerava zaustaviti kada ga uhvati neka vrst “kunsthistoričarskog” svraba, pa kroz silne stranice i stranice stane esejizirati i detaljizirati o stvarima koje su i književno vrlo upućenom i istreniranom čitatelju zapravo daleke. Ako niste uistinu dobar znalac i posvećenik klasične likovne umjetnosti Zapada i Istoka, ove vas stranice mogu i opako ugnjaviti, osobito ako ih krenete čitati “nervozno”, ako im ne date vremena i ne dopustite spisateljevoj jezičkoj magiji da učini svoje, a moj vam je savjet da to svakako učinite: pa, i kad uzmete aspirin, on ne djeluje baš trenutačno, morate ga pustiti da krene raditi…

Krasznahorkaija – ovoga osobito – svakako nećete nositi na plažu, no prava se čitanja ionako odvijaju negdje u sjeni i hladovini. A i reski hosszú lépés (klasični špricer) može pomoći tamo gdje zapne.

Teofil Pančić

posebnoj deci

Čekam da on ode
Ceo dan je u toj škrinji, gladuje i čita neku
crnu pesmu

Ja umem da izgovorim samo mama, i to kad sam uplašen,
a ja nisam uplašen, ja sam mršavi dečak
sa više lešnika od jedne ruke

Kada pređem zaključani prag, postoji prozračna kutija
u koju ulazim kada povučem kanap koji ne radi

Kada je tu, on mi ne da
da ulazim u kutiju

I ja, zatim, pravim korake u čamcu, a u njemu
nalaze se nenapisane posvete

Primetio sam da me opet gleda, opet mi daje oči crne pesme,
i četiri moja slova ne mogu
da izgovore oseku,
i ja odlazim do njegove
pregrade

Tu je crvenkasti kompas, sa svežnjevima, na njemu
atlasni oblaci

Ovoga puta, jesenast, uzimam točkove i okrećem pedale,
još malo, stići ću do petog slova

Veče je, još je u toj škrinji, on mi čita pesmu o zidovima, a ja
sam sav stao u ova svoja četiri

22.10.2024.

Njezin mali dućan, radionica s izlogom, koji bismo recimo mogli nazvati atelje, premda bi takvo mjesto prije pedesetak godina, u vrijeme našega vrlo ranog djetinjstva, zvali modnim salonom, nalazi se u Martićevoj ulici, nekoliko koraka od Bauerove, gdje već nekoliko godina nastaje maleni zagrebački Montmartre ili SoHo, s antikvarijatom moderne i avangardne umjetnosti, salonom dizajnerskog namještaja, finim, vrlo intelektualno koncipiranim caffeima, omladinskim književnim klubom, minijaturnim modnim salonima, postmodernom sladoledarnicom i kojekakvim još lokalima koji odišu duhom jednoga drukčijeg grada. U izlogu tog njezinog dućana, kojim i završava ovaj dvjestotinjak koraka dug zagrebački SoHo, obično je izložen po jedan njezin rad. Ženski kaputić, top, sako, vesta, haljina, predmet koji tako obješen više izgleda kao umjetnički objekt, tapiserija, skulptura, nego kao odjeća. Taj predmet vjerojatno je za nekoga izrađen, čeka tu da on, ustvari ona, dođe po njega, ali prethodno će odigrati svoju izložbenu funkciju. I do određene će mjere u tom kratkom vremenu publici ispričati priču o svojoj autorici i njezinim idejama, talentima i osjećajima, kao i o vremenu u kojem ona živi. Reći će o sebi ono što o sebi govori svaka dobra slika ili skulptura. U donjem desnom uglu izloga nalazi se, naslikan temperama, portret Nataše Mihaljčišin, rad jedne djevojčice.

Nataša je dijete zagrebačkih osamdesetih. Rođena 1966. u Prnjavoru, gradiću na sjeveru Bosne, nekad čuvenom po etničkoj i kulturnoj izmiješanosti neobičnom i za bosanske prilike. Živjelo je tu dvadesetak nacionalnih manjina, među kojima i prilično brojna ukrajinska zajednica. Folklorne i etnološke specifičnosti prnjavorskoga kraja, kao i njegovi jezici – primjerice, postojalo je i talijansko selo, s crkvom u kojoj se služba Božja obavljala na talijanskom – privlačile su istraživače i znanstvenike, a ovom gradiću i ljudima koji su iz njega potekli stvarale su neku posebnu auru. E, iz takvog je mjesta Nataša došla u Zagreb, godina je mogla biti 1984. ili 1985, a ona je namjerila studirati – građevinu. Ali upravo to je bilo vrijeme rađanja nekoga novog grada i svijeta, vrijeme muzike i njezinih brzih transformacija, vrijeme koncerata po danas kultnim i redom iščezlim zagrebačkim klubovima i dvoranama, vrijeme Kinoteke, čije su projekcije za nekih dana počinjale već u 9 ujutro, pa su se smjenjivale kroz dan, sve do 9 navečer, vrijeme knjižara i neke velike i moćne književnosti, koja je čovjeka uspijevala preobraziti i promijeniti u nekoga tko prethodno nije ni slutio biti. I što je najvažnije, bilo je to vrijeme kada se jedna mladost do kraja predavala svemu tome, predavala se umjetnosti, te je vlastito životno buđenje usklađivala s velikim, iz današnje perspektive gotovo ganutljivim, povijesnim buđenjem Zagreba. Pa kako onda svemu tome okrenuti leđa i jednostavno postati inženjerka građevine?

Na prvi pogled Nataša Mihaljčišin djeluje stameno i čvrsto. Djeluje kao netko tko ima više snage i strpljenja od vas, i tko će sigurno znati promijeniti gumu na automobilu i polijepiti knauf po zidovima, a možda i riješiti aktualne vodoinstalaterske probleme. Djevojka na biciklu, mnogo prije vremena kada će invazija biciklista preplaviti Zagreb, njegove kolovoze, pločnike i biciklističke staze, po prirodi svojoj je ekološki osviještena, pasionirana planinarka, koja će godišnje odmore trošiti ne tako da se odmara, nego tako da troši onaj višak energije koji nije uspjela potrošiti radeći. Među je načitanijim, za knjige i književnost zainteresiranijim ljudima koje poznajem. Piše vrlo zanimljive eseje o modi, i zapravo oduvijek piše poeziju. U književnosti je vrlo ozbiljna: mnogo joj je važnije što će, i kako, napisati, nego hoće li to, i kada, objaviti. Davno, kada je upisala građevinu, prijemni je položila i na književnosti, ali se nije usudila dalje tamo ići jer joj se činilo da je ono što pišu pisci koje voli toliko bolje od onog što ona pokušava, da nema smisla dalje u tom pravcu ići. Strašno mi se sviđa taj detalj: Nataša je pala kao žrtva iluzije pisanja, fatamorgane koja onoga tko piše trajno priječi u pokušaju da kao čitatelj priđe onome što piše. I uvijek nam je strašno loše ono što pišemo, mnogo lošije od onog što smo pročitali.

Godine 1993. nakon što je u Hrvatskoj prošao onaj najdramatičniji rat, a rodna Bosna gorjela je kao okrvavljena šibica, Nataša Mihaljčišin u Opatiji je upisala studij Modnog dizajna. Prethodno je triput nagrađivana na Međunarodnom modnom natjecanju Fashion News, a umjesto prijemnog ispita priznata joj je posebna nagrada Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Modom se, dakle, već vrlo ozbiljno bavila prije nego što ju je odlučila studirati. Četiri godine kasnije je s Martinom Vrdoljak Ranilović i Anom Savić Gecan osnovala Studio I-gle. Ana je ubrzo zatim otišla baviti se kazališnom kostimografijom, a njih dvije su sljedeće dvadeset i dvije godine, ili pola jednoga prosječnog radnog vijeka, bile I-gle. Ono što su svih tih godina radile u ženskoj modi moglo bi se, glazbenim jezikom govoreći, nazvati visokosofisticiranom postpunk alternativom. Bile su nešto kao band koji bi producirao Brian Eno, ili bi se na nekom projektu mogao naći s Philipom Glassom. Ali niti je bilo drugih, koji bi s I-glama stvarale zajedničku scenu, niti su postojali uvjeti da se I-gle prošire izvan Hrvatske, da produkcijski ojačaju i narastu, da postanu nešto drugo, a ne kreativna radionica ili – jezikom Cankarevog doba – krojačnica s mnogo posla za dvije nesretne krojačice. Naprosto, igle su bile nešto pretjerano lijepo i luksuzno za jednu malu i sve manju Hrvatsku, tako da su se Martina i Nataša morale na kraju razići i ubiti meni najzanimljiviji brand hrvatske mode. Uvijek bih, naravno izvan radnog vremena, zastajao pred izlogom I-gala u Dežmanovom prolazu i dugo pokušavao razabrati čega unutra ima. Za radnog vremena bih samo škicnuo u prolazu, jer mušku nije u svakom trenutku jednostavno objasniti zašto ga zanimaju ženske haljine. I naravno da sam na damama precizno umio prepoznati I-gle, i to sam cijenio kao stav i kao dobru knjigu u ruci slučajne prolaznice. Odjeća nikad nije nevažna, ali njezina važnost ne izražava se komercijalnim kategorijama.

Postojao je još jedan razlog za razlaz I-gala. Možda i najvažniji. Zajednički rad u umjetnosti i književnosti, kao i u modnom dizajnu, uvijek podrazumijeva žrtvovanje vlastite kreativne osobe, žrtvovanje pripovijesti koju bi željela ispripovijedati, da bi skupa s nekim stvorila neku imaginarnu kreativnu osobu, i ispričala njezinu pripovijest. Za Martinu i Natašu I-gle bila je ta imaginarna kreativna osoba, koja ih je ograničavala i na kraju svih krajeva frustrirala. U nekom sretnijem ili barem većem svijetu, I-gle bi s vremenom narasle u radionicu, studio, atelje s barem desetak djevojaka i mladića, modnih dizajnera, koji bi živom održavali tu imaginarnu osobu i dopričavali njezinu pripovijest. Ili bi u nekoj pametnijoj i racionalnijoj Hrvatskoj – čujte sad i ovu blasfemičnu ideju, koja će vas svakako iznervirati! – u nekim ministarstvima kulture i gospodarstva postojalo zajedničko tijelo, recimo agencija, koja bi se bavila ozbiljnim sufinanciranjem I-gala i omogućavanjem da one prerastu u nešto što više nije krojačnica za dvije izluđene krojačice, jer bi prethodno unutar te agencije bilo procijenjeno da su I-gle od interesa za gospodarsku i kulturnu, a možda i turističku promociju Hrvatske.

I na kraju je tako, nakon razlaza iz puke nužde, konačno i za sva vremena, ali za dobro dvije talentirane žene, potopljen brand I-gle. Ono što Nataša u svom malom dućanu radi – uzgred, za razumijevanje riječi dućan i njezina konteksta u ovome tekstu, ali i iz čistog zadovoljstva, pročitajte knjigu priča Brune Schulza “Dućani cimetne boje” – podsjetit će onog tko zna gledati na I-gle, ali asocijacija će se više ticati autorskog rukopisa, nego srodnosti stila i žanra. Danas Nataša radi u tehnikama kukičanja, pletenja i makramea – to je barem ono što sam ja u stanju prepoznati –  a njezini radovi katkad izgledaju kao žive tapiserije. Sve je krhkije, naoko osjetljivije, manje spektakularno nego u vremenima i žanrovima I-gala. A u svemu što danas radi kao neki daleki odjek, kao duh i sjećanje, prepoznaju se vernakulari iz Natašina prnjavorskog djetinjstva. Sedamdesetih godina vrlo živ i aktivan bio je kult pletiva, a važan, možda i najvažniji dio tog kulta, bilo je paranje starih vesti i džempera, premotavanje vunice – u govoru uvijek se na ovom mjestu koristio deminutiv! – od kojih će pletilja isplesti nešto novo. Osim što je to novo podrazumijevalo kreaciju, u kojoj bi obično postojalo neko iznenađenje, nešto što bismo danas nazvali autorskim potpisom, u njemu se prepoznavalo ono staro: očeva vesta, džemper pokojne babe, šal za ugrijati bubrege kad zapada snijeg… U tom ra-stvaraju, a zatim i u toj re-kreaciji, živjela su duga sjećanja i nehotično su se provodila najuzvišenija i najplemenitija ekološka načela današnjeg doba. U tom vernakularnom, danas posve zaboravljenom, pučkom modnom dizajnu, nešto je od Natašinih aktualnih stilova i fascinacija.

Ona pokušava stvarati trajne forme od onoga što je trošno, skoro uništeno. Vizualne senzacije koje nastaju kada se izvuče očica na čarapi, ili kada se raspliće i raspada nesolidno pletivo, pa čak i čudesa koja za sobom ostave moljci, guste koprene višedesetljetne paučine po neistraženim tavanima naših djetinjstava, sve to se prepoznaje u njezinim radovima. I kada na svojim odjevnim predmetima stvara najtrošnije vizije, oni djeluju najveličanstvenije. Najelegantnije i na neki vrlo poseban način najekskluzivnije. U tehničkom smislu, ona je u potpunosti ovladala čvrstinom krhkoga, snagom paučine, glamuroznošću samosvjesnog siromaštva iz nekih djetinjih sjećanja. Svaki put kad Ana na sebe stavi, kad obuče neki od predmeta koji je Nataša za nju radila, ostajem jednako fasciniran tim skladom slike i naracije, i tom paradoksalnom čvrstinom trošnoga.

Njezini predmeti su, naravno, unikatni. Ali oni su i varijacije protutipova. Istu će stvar načiniti i drugi put, ali malo drukčije. Savršeno gospodari bojama, igra se. U načinu na koji suočava boje čuje se duh punkerske pobune s početka osamdesetih. Voli slagati boje koje se ne slažu, i to čini tako da više nitko ne vidi da se one ne slažu. Silno mi se sviđa, volim ono što Nataša danas radi.

Da, malo mi nije bilo drago što ne radi muške stvari. To je jedna od onih nevolja patrijarhata i jedna od slabije istraženih strana rodne neravnopravnosti, ovaj put na mušku štetu: prirodno je i vrlo privlačno, već više od stotinu godina, da žene nose muške stvari, ali kad muškarci nose žensku odjeću ili obuću, onda je to prelazak granice, identitetska transformacija, prelazak u nešto u što čovjek, možda, i ne bi prelazio, nego mu se samo sviđa odjevni predmet i može sebe zamisliti u njemu. Ali ne bih ja ništa od toga Nataši Mihaljčišin govorio. Bilo bi to nedopustivo sugestivno, kao da meni netko govori o čemu bih trebao napisati svoj sljedeći roman.

No, srećom stvari se zbivaju same od sebe. U posljednje je vrijeme nekolicini muškaraca dizajnirala stvari za njih. Recimo, za jednog je zagrebačkog dirigenta načinila dirigentski frak od kukičanog materijala: genijalan predmet! Nije to veliki pomak za nju, ali veliki jest za njezinu publiku, a onda i za umjetnost koju stvara.