Ajfelov most

domar ludnice
u zgradu uđe
krepkim korakom

Mahmud Derviš, ili po engleskoj transkripciji Mahmoud Darwish, najveći palestinski književnik našega doba i uz Adonisa na Zapadu najčuveniji suvremeni arapski pjesnik, na hrvatski nije prevođen. Ako je po časopisima možda i objavljen poneki pojedinačni prepjev, bilo je to preko trećih jezika, ili se radilo o srpskim i bosanskim prijevodima. Tako se i u elektronskom katalogu Knjižnica grada Zagreba, u pravilu najpouzdanijem hrvatskom knjiškom izlogu na internetu, mogu naći samo srpska i bosanska izdanja, od već vrlo davne knjige izabranih Derviševih pjesama, u izdanju kruševačke Bagdale, iz godine 1984, pa do knjige “Stanje opsade”, koju je 2022. objavio sarajevski Buybook.

Još osamdesetih, Mahmudom Dervišom i njegovim se pjesništvom bavio čuveni beogradski arabist Rade Božović, koji ga je komentirao i prevodio, i u onom vremenu u našoj kulturnoj svijesti stvarao šire kontekste moderne arapske književnosti i palestinskog segmenta u njoj. Zbivalo se to na isteku jugoslavenskih vremena i Pokreta nesvrstanih, kada je već i činjenica da je Derviš pripadao Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji predstavljala preporuku njegovome pjesništvu. Nepotrebnu, pa čak i krivu preporuku, ali po svemu u ona doba neizbježnu.

Knjigu “Ostatak života” objavio je na ćiriličnom pismu i u 300 primjeraka Kulturni centar Novoga Sada, mali ali neobično živi i agilni nakladnik, koji djeluje u sklopu gradske uprave, a na čijem je čelu već dugo Alen Bešić, prevoditelj, pjesnik i književni kritičar, te jedan od najzanimljivijih protagonista poslijeratne književne generacije s područja bivše Jugoslavije. “Ostatak života” izabrane su Dervišove pjesme, a izbor je načinila sama prevoditeljica i autorica pogovora Tatjana Botić. Knjiga je svojim sadržajem vrlo potresna, a po bogatstvu i širini svojih referenci raskošna i široka, takva kakve zacijelo nisu naše knjige, ali ni knjige pisaca i pjesnika sa Zapada i iz Amerike, koji se talentom, obrazovanjem i književnom ostvarenošću s Dervišom mogu mjeriti. To bogatstvo i širina proizašli su iz činjenice cjeloživotnoga pjesnikova progonstva. Protjeran iz svoga tijesnog zavičaja i iz svoje uske i malene Palestine, Mahmud Derviš osvojio je svojim duhom široki svijet. Poput Odiseja, samo što njemu nije bilo dano da se vrati na Itaku.

Rodio se 1941. u Galileji, u obitelji arapskih muslimana, poljodjelaca, za vrijeme britanskog mandata u Palestini. Šest godina kasnije novoformirane izraelske vojne snage zauzimaju Galileju, i u Galileji selo Birvu, a Dervišova obitelj, skupa s cjelokupnim stanovništvom, odlazi u izbjeglištvo u Libanon. To je ključni trenutak njihovih života koji će dvije strane interpretirati na dva različita načina: Palestinci se reći da su prognani iz svojih domova, dok će Izraelci tvrditi da su otišli sami. Svijet će se između dviju verzija uvijek opredjeljivati u skladu s vlastitim političkim i materijalnim interesima, ali će tradicionalna ljevica u pravilu biti na palestinskoj strani, dok će konzervativna desnica i Zapad, uključujući i sljednike poraženih politika iz Drugoga svjetskog rata, prilično dosljedno biti na izraelskoj strani. S općeljudskog stanovišta, ili sa stanovišta onog tko čita i razumijeva poeziju, palestinska verzija mnogo je bliža istini. Nitko ne odlazi od kuće a da nije protjeran.

Samo godinu dana kasnije obitelj Mahmuda Derviša pokušava se vratiti kući iz progonstva, ali na mjestu svoga sela, na mjestu svoga doma, zatiču stambene višekatnice u koje će biti naseljeni drugi ljudi. Na teritoriju koji im je do prije godinu dana bio domovinom sada su ilegalci, jer novoformirana izraelska vlast ne priznaje njihovo pravo da budu tu. Ali kako ih ne mogu protjerati, omogućuju im status izbjeglica. Dječak pohađa izraelsku školu, hebrejski će govoriti jednako dobro kao i arapski, što će biti jedan od nezanemarivih elemenata njegova identiteta. S devetnaest godina učlanjuje se u Komunističku partiju Izraela, jedinu stranku koja je Arape doživljavala kao jednakopravne građane i bila je među malobrojnim institucionalnim poveznicama dvaju suprotstavljenih svjetova. Uređuje stranačke novine, objavljuje prvu knjigu pjesama. Kako se na Arape primjenjuje drugi zakon nego na Židove, zabranjeno im je da bez dozvole napuštaju mjesto boravka i putuju izvan svoje općine. Mahmud Derviš više puta krši zakon i biva uhićivan, iz čega nastaju prve njegove velike protestne pjesme, koje se pjevaju kao songovi. Ove je pjesme Tatjana Botić briljantno prevela, kao uostalom i cijelu knjigu. 

Zabranjeno mu je da studira u Izraelu, pa odlazi u Moskvu i u Kairo. Pristupa Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji Jasera Arafata, na što mu Izrael zabranjuje povratak u zemlju, te na okupirane teritorije. Ta će zabrana potrajati od 1973. do 1999, ili do taktičkog omekšavanja odnosa do kojeg je doveo Sporazuma u Oslu iz 1993. Zanimljivo je da zbog tog sporazuma Derviš napušta PLO: ne zato što bi se protivio sporazumijevanju sa Židovima, nego zato što vjeruje da će Palestinci prije biti istrijebljeni nego što će Sporazum iz Osla biti proveden. Na žalost, bio je u pravu. Živi u Libanonu, Damasku, Kairu, Nikoziji, Tunisu, Parizu, Amanu… Godine 1996. uspijeva se naseliti u Ramalu, ali mu je zbog pjesme “Prolaznici među prolaznim riječima” trajno zabranjeno da posjećuje obitelj u Izraelu. Pjesma jest strašna, puna gorke mržnje onoga slabijeg prema onome jačem, započinje ovako: “Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Kupite svoja imena i odlazite/ Nosite vaše satove iz našeg vremena i odlazite/ Uzmite šta hoćete od peska sećanja i plaveti mora/ Uzmite šta hoćete od slika, da znate/ Da nećete znati/ Kako kamen s naše zemlje tavanicu neba gradi/// Oj prolaznici među prolaznim rečima/ od vas mač – od nas krv naša/ Od vas čelik i vatra – od nas naše meso/ Od vas još jedan tenk – od nas kamen/ Od vas gasna bomba – od nas kiša/ Nad nama su koliko i nad vama vazduh i nebo/ Uzmite svoj deo od naše krvi i odlazite/ Uđite na večernju igranku i odlazite/ Mi moramo da živimo kako nam se hoće/// Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Ko gorka prašina, prođite gde god hoćete/ Samo ne prolazite među nama ko leteći insekti/ Jer mi na našoj zemlji imamo posla/ Imamo pšenicu da gajimo i zalivamo je rosom svojih tela/ I imamo ono što vama nije po volji:/ Kamen i stid/ A vi ako hoćete na bazar antikviteta prošlost nosite/ I vratite skelet divljeg goluba ako hoćete/ Na zemljani tanjir/ Mi imamo ono što vama nije po volji: budućnost/ I imamo posla na našoj zemlji/// Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Bacite vaše zablude u jamu i odlazite/ I vratite kazaljku vremena zakonu zlatnog teleta/ Ili računanju vremena po muzici pištolja/ Jer mi ovde imamo što vama nije po volji, zato idite/ Jer mi imamo ono čega u vama nema/ Zemlju koja krvari narodom koji krvari/ Zemljom koja vredi da se upamti ili zaboravi…/// Oj vi što među prolaznim rečima prolazite/ Vreme je da odete/ I boravite gde god hoćete samo među nama ne boravite/ Došlo je vreme da odete/ I umrete gde god hoćete samo među nama ne umirite/ Jer mi na našoj zemlji imamo posla/ Mi ovde imamo prošlost/ I imamo prvi glas života/ Imamo sadašnjost i sadašnjost i budućnost/ Mi ovde ovaj i onaj svet imamo/ I zato izađite s naše zemlje/ Sa našeg kopna i mora/ Iz naše pšenice, iz naše soli, iz naših rana/ Iz svega izlazite/ Iz uspomena pamćenja/ Oj prolaznici među prolaznim rečima”.

Tako, dakle, glasi cijela najstrašnija pjesma Mahmuda Derviša, o kojoj se raspravljalo u izraelskom Knesetu, i zbog koje pjesnik više nije mogao stupiti na teritorij Izraela. Od nje ima smisla poći prema drugim njegovim pjesmama, u kojima je, zacijelo, i mirenja, i razumijevanja, i prepoznavanja, taman onoliko koliko ga uopće može biti u imaginaciji čovjeka progonjenog od sedme godine života pa sve do smrti. Ali, koliko god bila strašna i okrutna ta njegova velika pjesma, i koliko god u njoj nema ni riječi pomirenja ni blagosti, niti prilike onome drugom da se pokaže drukčijim, u Dervišovoj pjesmi nema ni ruganja neprijatelju, njegova obezljuđivanja, karikiranja, nema nakaznosti drugoga i drukčijeg, koja je tako česta u književnosti pisanoj iz očaja, iz poraza ili iz perspektive slabijega. I na kraju, suprotno objedama, u pjesmi nije određeno gdje to oni drugi trebaju otići, niti odakle trebaju otići. Možda s okupiranih palestinskih teritorija, a možda iz palestinske svijesti i iz palestinskih života. Prvo bi se u svim drugim slučajevima, osim u palestinskom, smatralo legitimnim zahtjevom, dok je drugo u moralnom i emocionalnom smislu teško podnošljivo, i ne pada dobro na naše europske želuce, ali je razumljivo. Pjesma “Prolaznici među prolaznim riječima” pisana je iz vrlo sličnog osjećaja kao Šoljanov “Vukovarski arzuhal”, srodna je u doživljaju Drugoga, ali i u ritmu i u inkantaciji – na kraju, po svom sadržaju i Dervišova se pjesma može čitati kao svojevrsni arzuhal, adresirana molba i predstavka – i obje pjesme, gotovo na jednak način, potencijalno su neugodne po pjesnika, jer imaju ograničen rok upotrebe. S promjenom životnih ili povijesnih okolnosti one, naime, gotovo na jednak način mijenjaju svoj smisao. Pisana u doba stradanja grada, u doba kada je svojim glasom i stavom Vukovar branio Siniša Glavašević, i svoju riječ je platio glavom, Šoljanova pjesma bila je glas slabijega i povrijeđenog. S promjenom vremena i okolnosti, naročito nakon što su Srbi zabranom ćirilice i formalno obespravljeni u Vukovaru, a potom i u cijeloj Hrvatskoj, Šoljanov refren – zapamtite gospodo, platit ćete Vukovar!, pretvara se u prijetnju koju, sve uz podršku vojske i policije, većina upućuje sve nevidljivijoj manjini. Niti je 1991. to bila ta ista pjesma, niti bi je takvu Antun Šoljan danas napisao. Može li se reći da je Mahmud Derviš imao sreće da mu se takvo što nije za života dogodilo? Može, i zvuči kao cinizam. Ali još bi ciničnije bilo – premda čitatelja ne bi iznenadilo – da se za provedeno istrebljenje Palestinaca u Gazi i za aktualni teror na Zapadnoj obali optuži Mahmuda Derviša i prijeteći ton njegove pjesme.

Mahmud Derviš dugo je bolovao od srca – kako bi se to na prvi pogled netačno našim narodskim jezikom moglo reći – sa četrdeset i tri, godine 1984. preživio je srčani udar, nakon čega je imao dvije veće operacije na srcu. Živio je šezdeset i sedam godina, i umro u Houstonu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobitnik je Zlatnog vijenca Struških večeri poezije, po imenima dobitnika, uz slovensku Vilenicu, najznačajnije književne nagrade u južnih Slavena. Čašćen je i brojnim drugim europskim nagradama. Među neknjiževnim svijetom poznat je i kao autor Palestinske deklaracije o neovisnosti iz 1988, teksta i danas zanimljivog, među ostalim i za jasno utvrđivanje što jest, a što ipak nije, palestinska i arapska odgovornost i za propast sporazuma iz Osla, i za ratove koji su potom uslijedili, sve do ovih najnovijih, započetih u listopadu 2023.

Najčuvenija Dervišova rana pjesma, koja je doživjela niz uglazbljenja, kako u arapskom izvorniku, tako i na drugim jezicima, u savršenom prijevodu Tatjane Botić nosi naslov “Lična karta”, a ovo joj je prva strofa: “Piši! Ja sam Arapin/ Broj isprave pedeset hiljada/ I dece imam osmoro/ I posle leta će deveto!/ I je l’ te ljuti to?/ Piši!/ Ja sam Arapin/ Radim u kamenolomu/ Sa mučenicima/ I osmoro dece imam/ Vadim im/ Odelo i komad hleba/ I svesku/ Iz stena/ I ne molim za milostinju/ Pred tvojim vratima/ I ne padam na pločnik/ Praga tvog/ I je l’ te ljuti to?/ Piši!/ Ja sam Arapin/ Ja sam ime bez titula/ Strpljiv/ U zemlji gde sve živo/ Ključa od gneva/ Koreni moji su pušteni/ Pre rođenja vremena/ I pre otpočinjanja godina/ Pre čempresa i maslina/ Pre nadiranja trava…/ Otac mi je od roda pluga/ Ne nobl, gospoda/ I deda mi beše seljak/ Bez plemenitog porekla i roda!/ Učio me visini sunca/ Pre čitanja knjiga/ Moj je dom čuvarska koliba/ Od granja i pruća/ Ja sam ime bez titula/ I je l’ ti po volji moja kuća?” 

U tom stakatu riječi, u njihovom ritmu koji se lomi kao skršeno staklo, nešto je i nama duboko prepoznatljivo, kao što je, kada se Derviša čita, prepoznatljiva u našim iskustvima i sama pozicija čovjeka koji je u manjini, onoj najprezrenijoj, i žrtva je šovinizma većih i jačih, žrtva njihovih predrasuda, kojoj je uskraćeno pravo na svoje predrasude. Arapin iz “Lične karte” sličan je i srodan Albancu iz posljednjeg desetljeća Jugoslavije, a prispodoba o osmero djece i o devetom koje je na putu zapravo evocira strepnju onovremene južnoslavenske većine pred natalitetom Albanaca, te paranoju da se ti ljudi razmnožavaju po višem političkom naređenju i narodnom imperativu.

Jedna od najljepših pjesama Mahmuda Derviša, naravno od ono malo njih koje iz srpskih i bosanskih prijevoda poznajem, nosi kod Tatjane Botić naslov “Josam Josif, oče”. Kod Derviša njezin je Josif, naravno, Jusuf, kod Hrvata bi on bio Josip, a kod Židova Jozef, ali u svim je varijantama to isti onaj Jakovljev sin na kojeg su braća bila ljubomorna pa su nakanili smaknuti ga. Dervišova pjesma ovako glasi: “Ja sam Josif, oče./ Oče, braća me moja ne vole/ I ne žele me među sobom, oče./// Dižu se na me rečima i kamenjem/ Žele da umrem e da me pohvale/ A vrata tvoga doma su mi zatvorili/ I sa njive me prognali/ I zatrovali grožđe moje, oče/ I slomili mi igračke, oče./// Kad bi naišao povetarac/ I mojom se kosom poigrao,/ Zavideli bi i besneli na mene/ I besneli na tebe./ Ta, šta sam im ja to učinio, oče?/ Sleteli mi leptiri na rame,/ Povijalo se ka meni klasje,/ Doletele mi ptice na dlanove/ Ta, šta sam to ja učinio, oče?/// Zašto ja?/// Ti si me nazvao Josifom,/ Oni me baciše u jamu, a rekoše/ Da su vuci;/ Milosniji su vuci od moje braće…/ Oče moj! Jesam li kome zgrešio/ Kad rekoh da sam video/ Jedanaest planeta i Sunce i Mesec/ Video ih gde mi se klanjaju?”

Mahmud Derviš imao je to brehtovsko umijeće oblikovanja songova i pisanja stihova koji zvuče kao savršeno uobličene parole, što samo čekaju da budu ispisane po zidovima. Ali istovremeno, bio je pjesnik različitih pjesničkih načina i stilova, čovjek koji nije lako mijenjao mišljenje, ali kako je često mijenjao prebivališta i jezike svoga svakodnevnog sporazumijevanja, tako je umio mijenjati ne samo pjesničke tonalitete, nego i načine gledanja svijeta. Njegova fragmentarna, u nejednake dijelove razlomljena poema “Kontrapunkt”, u kojoj razgovara s Edwardom Saidom, te je njemu i posvećena, jedno je od onih čuda velikog pjesništva koja čovjek, kada ih prvi put sluša ili čita, shvaća vrlo osobno, kao tajnu poruku upućenu upravo i samo njemu.  Tako u jednoj od strofa Derviš kaže: “A identitet? Upitah./ Reče: to je samoodbrana…/ Identitet je čedo rođenja/ ali na kraju,/ on je lični izum svoga vlasnika,/ ne nasleđe prošlosti. Ja sam mnogostruk…/ Unutar sebe večito nova spoljašnjost./ Ja, međutim, pripadam pitanju žrtve. Da nisam odande/ naučio bih svoje srce/ da tamo odgaja jelene metonimije…/ Zato nosi svoju zemlju gde god da pođeš/ i ako treba budi samoljubiv/ izgnanstvo je svet spoljašnji/ izgnanstvo je svet unutrašnji/ a među njima dvama ko si ti?”

Te riječi, koje pjesnik u svojoj poemi pripisuje liku Edwarda Saida, ustvari Saidu i pripadaju, to je njegova misao, pretvorena u pjesnički tekst, snažnom i upečatljivom gestom u tom tekstu komprimirana, tako da se može nadaleko prenositi, na carini vješto skrivati, pamtiti i reproducirati kad god ustreba. U strofi su dva moćna mjesta. Prvo: naučiti srce da u tuđini odgaja jelene metonimije. I druga, u kojoj nadopjevava Petera Handkea: izgnanstvo je svijet vanjski, izgnanstvo je svijet unutarnji, izgnanstvo je uvijek vanjski svijet unutarnjeg svijeta vanjskoga svijeta…

I možda za kraj, iz iste pjesme, ako mi dopustite, još jednu strofu: “U svetu u kome nema neba, zemlja/ postaje ambis. Pesma, jedan/ od darova utehe, jedna od odlika/ vetrova, severnih ili južnih./ Nemoj opisivati što kamera može videti/ od tvojih rana. I vrisni da čuješ sebe,/ vrisni da znaš da si još živ,/ i živ i da je život na ovoj zemlji/ moguć./ A onda pronađi nadu za govor,/ pronađi pravac ili fatamorganu/ koja će produžiti nadu./ I pevaj, jer je estetsko sloboda.”

I opet, dva  mjesta pred kojima zastaje riječ: u svijetu bez neba zemlja je provalija. I drugo: pjevaj, pričaj, jer estetsko je ona sloboda koju čovjek može samo sebi samom uskratiti. Drugi ti mogu oduzeti sve drugo: i pravo na riječ, na dom i domovinu, te na kraju i pravo na život. Ali ono što ti drugi ne mogu oduzeti je estetski doživljaj svijeta, pravo na ljepotu, na priču i na pjesmu, koju ćeš, ako već drukčije ne može, pjevati u sebi. I tako ćeš opet biti slobodan. Neodricanje od toga ustvari je neodricanje od slobode.

Mislio sam da će to biti kraj, ali ima još! Strofa u kojoj Derviš opisuje okolnosti posljednjeg svog susreta s Edwardom Saidom: “Kad sam ga posetio u Novoj Sodomi,/ dve hiljade druge godine, suprotstavljao se/ ratu Sodome protiv naroda Vavilona…/ I raku, bio je kao poslednji epski/ junak koji brani pravo Troje/ na podelu pripovesti.” Nova Sodoma je, naravno Amerika. Narod Babilona su Iračani, a o pravu Troje na podjelu pripovijesti znat će oni koji su čitali Ilijadu.

Vrijeme je da čitamo Mahmuda Derviša, dok još ima vremena. Dok još vrijeme postoji.

Navrate mi ponekad
ovaj i onaj,
i lijepo se porazgovaramo
o onome što nije važno ni za koga.

O onome od čega
ne može biti
ni bolje ni gore
bilo kome.

Pričamo o pričanju,
o pticama
čiji prh krila
odzvanja u našim ušima,
i još o ponečem sličnom.

Niti ih zovem,
niti mi se najavljuju –
onako navrate,
kao zalutali,
pa da upitaju
kuda je put za nekud
i negdje.

Bez ovog i onog
ne bi me bilo,
niti njih bez mene.

Kad dođu –
leđa uza zid prislonimo
i ravnjamo se
i po visini
i po dubini,
a za širinu i da ne zborim.

I tada, dok su tu
ovaj i onaj,
budemo isti po svemu,
a ako nismo,
kao da s neba
komanda stigne –
Ravnjaj se!

I mi se ravnjamo
po visini,
po dubini,
a da ne pričam –
po širini.

I koliko god se ukrivao
od ovog i onog –
eto ih.

Nekada, kad zasuši,
izbiju iz
raspukle zemlje.

Nekad, pod moju strehu,
pobjegnu od kiše.

Elem,
od ovog i onog
spasa nama
ovdje nit’ ondje.

I kud
i od koga da bježim,
kada sam i sam
onaj ili ovaj.

I dok smo tu,
skupa, oči u oči,
ovaj i onaj
i ja s njima,
u istog vjerujemo
Boga.

SJENE OKO VATRE

Kao dok momci bili smo, sjedimo ukrug oko vatre,
mnogo je godina minulo, a oni, ipak, isto izgledaju,
radujem se, i čudim: e, baš se drugovi moji ne daju
I pljušti, no oganj plamti mimo nadstrešnice i šatre,

a flaša nekakvog pića od ruke do ruke ide u mraku
Mučimo dugo, potom započinju njihova kazivanja,
oni se s pažnjom slušaju; znana su i meni zbivanja,
ali već zaboravljam njine pojedinačne priče, svaku

Mrtvē armije pohodili su me noćas izginulī regruti,
pa, kada oni govore, živi se potpuno umrtvio, i šuti
Dok zbore, k meni se okreću ove prijateljske sjene,

kao da opominju: pamti nas! I mene i mene i mene
Neka mi Onaj što o svemu odlučuje, sve čuje i vidi,
barem u snu šapne: jesu li oni uistinu u raju šehidi?

SPOMEN-JAMA

Prikladan spomenik naumili smo za se sazdati,
te zdušno u zemlji crnoj kopamo vlastitu jamu
U čudu drugi se našli: ne razumiju našu čamu,
i da ne mora znamenje svako oblak da dohvati

Ne znamo gdje smo dospjeli uz sudbinu svetu,
ali dolje smo znatno brojniji, barem to je jasno
Uvis graditi spomen bilo bi od živih pristrasno,
kao da survao se avion, a putnici su ipak u letu

Zahvalni bit će nam mrtvi, i jedino to je važno,
varka je druga vizija, i obećanje svako je lažno,
ni djeca naša neće iz spomen-jame glavu dizati

A tada ćemo gorko oko jame pjesmom naricati,
ne poput drugih: skarednu himnu životu sricati
Silna je volja naša, nikada mrtve nećemo izdati

MRTVA FRONTA

Ukopan je obruč uz liniju cijelog horizonta,
puške i topove teške, sve su gradu okrenuli,
na nas za koje su do jednoga davno izginuli
Za odsudni napad pripravna je mrtva fronta

Sumnje nema, njima naše živote smo dužni;
za bezumne slave, zimske sreće i ljetovanja,
prijateljstva, ljubav i obitelj, tiha tugovanja:
hrabrosti i pogibijom, za sve oni su zaslužni

Pamtimo ih, ufamo se da sad žive u dženetu,
ponosni smo na njih pri svom svakom kretu,
no uzalud, ništa njima ne donese smiraj čisti,

umireni bit će samo kad budemo sasvim isti:
smatraju nas, ponaosob, izdajničkim skotom,
žrtvu njinu zato ćemo svojim platiti životom

POKAJANJE JEDNOGA GREŠNOG PJESNIKA

Da te je metak našao, ubijen da si u prošlome ratu,
bio bi žrtva što se u obilju rajskome šeta i smješka
Ali, nije te htio kuršum, i geler svaki bio je greška,
te sad proklinješ strijelca i svaku uzaludnu granatu

Zahvalni bili bi roditelji, s ponosom rasla bi djeca,
i lahko bilo bi reći kako, naprosto, nisi imao sreće,
ali u takvome činu posrijedi mora biti i nešto veće,
jer nad kobi nariče obitelj tvoja cijela, i bolno jeca

Preispituješ se svakodnevno: zašto si tako kažnjen
kada je svijet ovaj milošću od odabranih pražnjen?
Preostalo nije ti drugo već novoj vojni da se nadaš,

pri tom da šutiš, i kao noj u pijesak da kriješ glavu
od heroja vajnih koji imetak grabe uz zemnu slavu,
skrušeno da se kaješ i molitvu u stihove da skladaš

Na letovima između Zagreba i Frankfurta, pa Frankfurta i Leipziga, te na aerodromima, u čekanju, pročitao sam knjigu “Između poslušnosti i savesti”, objavljenu u beogradskom Biblosu, u kojoj su sabrana predavanja, obraćanja i intervjui, uglavnom na teološke i društvene teme. U knjizi se živo raspravlja o temama slobode, odnosa čovjeka i Boga, te o tome što u Crkvi jest, a što nije sveto. Na put koji će za mene biti vrlo stresan, jer ću na njemu biti primoran da neprestano igram sebe samoga umjesto da naprosto budem ja, ponio sam još dvije knjige. Jednu koja je provjerena, jer sam je već čitao: “Zimski dnevnik” Paula Austera. I drugu umirujuću, jer je bliska mojim interesima, a vrlo udaljena od životnog trenutka: “U pohvalu sjene” Junichira Tanizakija. Na čitanje sam prvu uzeo onu koja mi se učinila najtežom, jer bi me mogla najviše obvezati, tek da je onjušim i prelistan dok čekamo ukrcavanje za Frankfurt, ali je na kraju do posljednje stranice neću skloniti od očiju, i po njoj ću, po knjizi “Između poslušnosti i savesti”, pamtiti putovanje u Leipzig, i sve ono što mi se tamo događalo. Na kraju, naime, postoji u toj knjizi nešto što ima veze i s tom nagradom, i sa svečanošću dodjele kojoj sam bio podvrgnut, i s govorom koji sam u Leipzigu pročitao…

Vladan Perišić pravoslavni je paroh u Dubrovniku. Filozof i kršćanski teolog, umirovljeni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Vrlo aktivan na Ljetnoj školi teologije i na Mediteranskim teološkim susretima, što ih je 2019. u Dubrovniku pokrenuo biskup Mate. Prije tri je godine u Dubrovniku objavio “Dubrovačke besjede”, s podnaslovom “tumačenje jevanđelskih perikopa” (perikope su, prema Anićevom Rječniku, ulomci iz Svetog pisma, koji se čitaju na misi i predlošci su za propovijedi), knjigu izvanredno zanimljivu, koju čitam dugo, a daleko sam od tog da sam je pročitao. Dva su razloga: štedim je, da mi više ostane za poslije; ovakve tekstove nema smisla čitati jedan za drugim i odjednom, jer se tako gubi i smisao propovijedi, i smisao pripovijesti. A u Perišića je i jedno i drugo veoma važno: da nije propovjednik i tumač Svetog pisma, da nije teolog u nekom gotovo drevnom smislu riječi – onaj koji govori o Bogu, a ne o firmi koja Ga negdje predstavlja, Vladan Perišić bio bi veliki pripovjedač. Jasnoća s kojom piše i argumentira biva nadograđena izvanrednim darom iznošenja pripovijesti. Njegova predavanja su zapravo pripovijesti. Njegove propovijedi i “tumačenja jevanđelskim perikopa” također su pripovijesti.

Knjiga “Između poslušnosti i savesti”, međutim, neka je vrsta intelektualne i etičke osobne iskaznice, ili vrlo hrabro predočenog osobnog manifesta. U njoj Perišić insistira na tome da čovjek u svakom trenutku mora biti svjestan razlike između Boga i Crkve. O vjerskom fundamentalizmu kaže da je to “bolest vjere”, a “fundamentalizam u religiji jeste nešto kao kič u umetnosti, želeo bi i sam da bude umetnost, ali ne dobacuje dotle”. Naciju doživljava kao fikciju, nešto što svakako nije od Boga, nešto što je više manje slučajno. U pozdravnoj riječi na otvaranju jednog teološkog simpozija u Trebinju, Vladan Perišić kaže, recimo, ovo: “Bog nas je stvorio slobodnima, na svoju sliku, a kao slobodna bića mi moramo izabrati ili 1) nacionalni identitet ili 2) hrišćanski identitet. I nemojmo se zavaravati da možemo izabrati oba. I kaže: “Ako na krštenje ne gledamo samo kao na puki obred, nego se zagledamo u njegovu suštinu, onda je kristalno jasno da tim činom mi svoj identitet prestajemo da crpimo iz naroda ili nacije i počinjemo da ga temeljimo isključivo na Bogočoveku Isusu. Zato istinski hrišćani i jesu sablazan ovom svetu (kada npr. sledeći Isusov primer, kao uzor vrline Srbin navede Albanca, Hrvat Srbina, Bošnjak Hrvata itd.). Jer, iako su u ovom svetu, hrišćani, upravo prihvatanjem Isusovog jevanđela, nisu više od ovog sveta.” Perišić s ubojitom preciznošću tumači nužnost da teolog ostane slobodan od crkvene hijerarhije, a onda i razlaže mit, neutemeljen na Svetome pismu, o Božjem ili božanskom karakteru zemaljskih hijerarhija. Kada argumentira svoje stavove o Bogu i kršćanskom vjerovanju, on se, načitan, upućen i slobodan kakav već jest, vrlo slobodno obraća različitim autorima, od protestantskih ili katoličkih teologa, preko očeva Crkve, pa nazad do pape Franje ili do Josepha Ratzingera. Za njega ne postoje protestantski, katolički, pravoslavni teolozi, nego oni koji jesu kršćanski teolozi i oni koji to nisu. Teolog, pak, treba biti “veran Bogu. A Crkvi samo onda i samo onoliko koliko je ona verna Bogu.” Teolog treba slijediti Isusa, a, slijedi Perišić Vikentija Larinskog ili Vincentiusa Lerinensisa vel Lirinensisa, “ako on svojim govorom želi da se svidi dekanu, biskupu, patrijarhu ili papi, on ne treba ni da govori”.

Nabrajajući saveznike teologa i teologije, Perišić uz razum, sumnju i filozofiju ističe značaj sekularnog humanizma i sekularne države. Oko sekularnog humanizma pozvat će se na papu Benedikta XVI, koji je govorio o “zdravom sekularizmu”, te će poantirati: “Zabranjivanje crkvi da se meša u državne poslove moglo bi joj biti od pomoći da se udalji i od smrtonosnog zagrljaja ostalih nabeđenih čuvara nacije.” Ali je još zanimljivije zašto Perišić i sekularnu državu smatra saveznikom teologije, pa na kraju i saveznikom vjere: “Svi hrišćani, a naročito teolozi, treba da svakog dana zahvaljuju Bogu što ne žive u starom ili srednjem veku, nego u savremeno doba, kada je, barem u zapadnim demokratijama, nezamislivo kažanjavanje (mučenjem, sakaćenjem ili ubijanjem) teologa (ali i ostalih ‘neposlušnika’) čija misao nije uvek u potpunom skladu sa stavovima službene crkve. Ovo stoga jer istorija nedvosmisleno pokazuje – da je do crkve, sve te metode bi i dalje bile na snazi kada ih ne bi zabranjivala sekularna država. Tako se pokazuje da je sekularne država sa dobrim zakonima jedan od glavnih oslonaca ne samo slobodne misli uopšte, pa onda i teološke, nego i glavna odbrana od ataka na imovinu i život koji bi službena crkva mogla preduzeti protiv člana crkve koji joj nije po volji. Stoga ne bi bilo pogrešno u liturgiju inkorporirati molitvu (ili barem prozbu) za sekularnost države.”

No, zašto se mene, dok ovo čitam na nebu iznad Europe, toliko tiču riječi jednoga kršćanskog teologa, pa još i dubrovačkog pravoslavnog paroha, ako nisam ni u kakvoj obavezi prema Crkvi, jednoj ili drugoj, i ako je ono u što vjerujem tajna i za mene samog? Najprije zato što se Perišićeve riječi o slobodi teologa ili o slobodi kršćanina uvijek tiču slobode čovjeka, pa onda i moje osobne slobode. To je zato što on ne nastupa ni iz jedne druge tvrđave, osim tvrđave vlastitih misli, uvjerenja i osjećaja. Ali još i važnije: Perišić nastupa kao tumač pripovijesti, onih iz Svetog pisma, kao i onih iz životne svakodnevice, u kojima i sam živim, tumačim ih, a mjestimično ih i prepripovijedam, mijenjam, prispodobljujem vlastitom unutarnjem svijetu. Način na koji on ispisuje, izgovara i zagovara svoju teologiju u sebi ima nešto što je blisko književnosti i umjetnosti, jer je blisko čovjekovoj naravi i nekoj općoj ljudskosti. To je i inače vrlo snažna i upečatljiva karakteristika velikih teologa: od svetog Augustina – dok god je teolog, a ne ideolog ili teoretičar Crkve kao države i njezin zakonodavac, preko pjesnika svetog Franje, sve do junaka našeg doba Dietricha Bonhoeffera, Karla Rahnera, Jürgena Moltmanna, Pantelisa Kalaitzidisa, Željka Mardešića, Ivana Šarčevića… svi oni govore o nečemu što me se na najbliži, a katkad i na najsvakodnevniji i najprostiji način životno tiče. I što je predmet umjetnosti. Bog je Bog u istoj moždanoj i vasionskoj regiji u kojoj je i umjetnost umjetnost. Crkva, država, vojska, partija i policija u drugoj su moždanoj i vasionskoj regiji.

Dva su mjesta velikog zanosa, da ne kažemo autorskog nadahnuća u knjizi “Između poslušnosti i savesti”, dubrovačkog paroha Vladana Perišića. Prvi je u fragmentu naslova “Granice crkve” i u zaključku da nam nisu i ne mogu biti poznate granice mistične, metafizičke Crkve, pa time ni tko takvoj Crkvi pripada, gdje se poziva i na Augustina, te da Bog ne pita Crkvu koga će spasiti, nego spašava koga On hoće. Drugo mjesto cijelo je, ovom čitatelju fascinantno pisano i argumentirano poglavlje “Paradoks uzajamnog potčinjavanja”, ustvari predavanje održano u ožujku 2023. u dvorani Dubrovačke biskupije, te dvije godine kasnije u dvorani Riječke nadbiskupije. Ljepšeg, svojom ljepotom ganutljivijeg iskaza o kršćanskog i ljudskoj ljubavi i uzajamnosti ne pamtim da sam u suvremenika čitao.

U intervjuu Branimiru Pofuku, koji je također u knjizi, govoreći o opasnostima koja prijete od vjere u kojoj nema uma (bezumne vjere?), Perišić citira rečenicu Tome Akvinskog koja bi valjda trebala biti uklesana u našu svijest, bez obzira na to u što vjerujemo: “Timeo hominem unius libri”, ili “Strah me je čoveka od jedne knjige”, i papu Franju, koji se na nju precizno, ali i duhovito nastavlja, govoreći: “Ne bojim se ljudi koji ne veruju, nego onih koji ne misle.” Vladan Perišić čovjek je od mnogih knjiga, upečatljive pameti i raskošna talenta i nadahnuća. Dobro sam postupio što sam na put nosio njegovu knjigu. Danas je Vladanu Perišiću blagdan Uskrsa. 

sijed je već
i truo
komad daske
zaboden prije četrnaest godina
iznad očeve glave

uz mramorno podnožje spomenika
po bucmastoj mahovini
poleglo
poneko slovo bijelo
sniježno
preostalo od njegovog imena

kleknem
okupim ih u riječ

O D A N

Još pamtim burilo za vodu, sve
sa užetima, u kojem je baka,
i ljeti i zimi donosila vodu s potoka.
Pamtim njen miris, još od znoja trpak,

kad bi me, najzad na stolicu tropnuvši,
cmoknula u obraz! A zimi joj vidim rumeno
lice. I poljski klozet vidim, na rubu mračne šume.
Nije bilo vecea. I onaj mi strah dobro pamtim,

kad bih usred noći, sâm samcat morao
odjuriti do njega: plaših se zmija, paukova,
vila, vestalki što plešu evo tu, odmah iza ugla.
Nužda boga ne moli! A najviše, najjasnije vidim,

golemu sreću, sigurnost, Eden, kad bih se iz
tog smrdeža na rubu hrastove šume zavukao
pod teški, na bakinom stanu otkan pokrivač,
i privio uz njeno toplo, još uvijek snažno tijelo.

Da živim još stotinu ljeta, tu sreću mladog mene,
ni da hoću, nikada ne mogu zaboraviti.

Provjereno,
imam šest čitatelja u Srbiji, pet čitača u Hrvatskoj
i jednog sladokusca u Ukrajini
Toliko zaboga pjesnik i zaslužuje,
lijepi su to brojevi metaforičke korespodencije meningitisa s konzilijem
A ipak
obuzme me neka tuga, čemer,
sklizne riječ u nasuznicu u grlu
Tamo šest, ovdje pet
Tamo šest gdje govore srpski
Ovdje pet, tu gdje svatko govori kako želi

Pa utonem u matematičke misli
Računam, savjesno i nepristrano
Onih šest prosijani su iz 8 milijuna ćiriličnih imena
Ovih pet krune se u situ od tri frtalja četiri milijuna latinskih trubača
Aritmetička sredina je pozdana, doma više me vole!
Ganut spoznajom, izbjegličku torbu vraćam duhovima.

A za stoljeće ili dva možda izjednačit će se ljubav;
steknem li tamo još četiri čitatelja a da nijednoga ovdje ne uzgubim
Pa me iz slatkih misli ironija vrati na čistinu:
S pet čitatelja u Sloveniji bio bih prolaz u Karavankama

A s tri u gudurama
Lovćen u Crnoj Gori

Iz rukopisa “Moje stvari”

Zbog onih koji ne kane čitati “Dvojicu”, jer, dopustimo, posvetiti nekoliko mjeseci života čitanju dvije i pol tisuće stranica jednoga jedinog pisca, nije nešto što se od svakoga može očekivati, spremni smo nešto podrobnije prepričati zbivanja u ovom romanu. Osim što bi to moglo biti važno za razumijevanje cjeline ovoga teksta, kao i opsežne epizode posvećene trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića, prepričavanje ove povijesti, a zatim i prepričavanje onog što je već prepričano, pa onda još treći i četvrti put pričanje priče o pričinoj priči, piscu je u ovom slučaju privlačno i blisko. Možda i zato što potajno želi ono što je nemoguće: da promijeni povijest i da utječe na minule ljudske živote u skladu s vlastitom pripoviješću.

Ali za sve koji su osjetljivi na spoiling – kako se ta stvar u nas lijepo zove – kratku preradbu “Dvojice” donosimo u kurzivu, tako oni koji roman tek namjeravaju čitati mogu znati dokle trebaju preskočiti.

Roman “Dvojica”, objavljen u četiri crvene knjige i petoj crnoj, između 2013. i 2017. u izdanju zaprešićke Frakture zasnovan je na dijelom istinitim, a dijelom izmišljenim biografijama dvojice pisaca: Miroslava Krleže i Ive Andrića. Pisac u popratnoj bilješki naglašava da je sve fikcija, jer fikcija jest svaka istinito ispripovijedana priča, bez obzira na to zasniva li se na takozvanoj zbilji, ili je potpuno izmišljena. Fikcija nisu samo loše pripovijesti o krivo percipiranoj zbilji, policijske dostave i svjedočenja pred sudom.

Ali u fikciji “Dvojice” do jedne određene tačke, ili do dva različita povijesna trenutka, izazvana privatnim životnim odlukama dvojice ljudi, moguće je romaneskni tekst uspoređivati s onim što nam je prethodno poznato iz povijesti i iz njihove životne zbilje. Nakon toga, započinje priča za koju će se reći da se u zbilji nije dogodila. Ona zaprema veći dio romana.

Nakon što je u dvobroju 8-9 časopisa Pečat, koji izlazi početkom 1940, objavio “Dijalektički antibarbarus”, kada oko njega u Zagrebu nastaje potpuna pustoš, suradnici su se razbježali, redakcija se raspustila, Krleža u jesen 1940. odluči da se na neko vrijeme skloni u Beograd. Bela je prihvatila ponudu Narodnog pozorišta, tamo je pamte kao barunicu Casteli iz Gavelline inscenacije Glembajevih, od prije deset godina. Ali, ruku na srce, zanimljivija im je kao potencijalna zvijezda komediografskog dijela repertoara. U prvi je mah planirano da se Krleža na neko vrijeme pasivizira i da naprosto prešuti sve ono što će se zbivati kada Partija uzvrati udarac. Nastanjuju se u Carigradskoj, na broju 17, usred jevrejskoga Dorćola, u blizini Pozorišta. Krleža izbjegava javne događaje, nema ga na Belinim predstavama (prije početka rata imat će samo jednu premijeru, ali će kao zamjena uskakati u manje uloge…), ne pojavljuje se u hotelu Moskva, ni po kavanama u kojima je bio rado viđen gost za svoga prethodnog beogradskog života, dok je 1934. uređivao mjesečnik Danas. Navraća do Petra Dobrovića u njegov stan u Ulici kralja Petra 36. Jedina je to adresa iz njegova prethodnog života.

“Mutne decembarske večeri 1940, dok u bronhijama peče vonj siromaškoga aleksinačkog ćumura, a s radio-aparata stižu vijesti o totalnom porazu evropskoga razuma” (Krleža: Dorćolski dnevnici 1941.), Krleža se uspinje uz Francusku ulicu, ide u susret Beli, koja u neki pretponoćni sat izlazi iz pozorišta, i izdaljine, vidi kako se od Gospodar Jevremove prema njemu spušta poznata figura, “raste prema meni, i premda ja znam do kojih razmjera još može narasti, ne osjećam se pred tim rastom nimalo ugodno”, beogradskoga advokata, književnika, a sve više i političara Dragiše Vasića. 

Dok su tako prilazili jedan drugome, Vasić nizbrdo se kotrljajući, Krleža se uspinjući, ni jedan ni drugi nisu mogli znati hoće li se samo mimoići, kao dva nepoznanika, ili će zastati jedan pokraj drugoga i nastaviti razgovor koji je između njih dvojice, kako se to činilo, “udunuo kao voštanica na vjetru” u vrijeme Šestojanuarske diktature, kada je Dragiša pošao životnom i povijesnom stramputicom, u susret srpskome nacionalizmu i velikodržavlju, kako se to iz Krležine perspektive činilo. Te noći, neodređenog dana u studenome 1940, dok prilaze jedan drugome, Krleža koji je Vasića iz daljine prepoznao i Vasić koji Krležu još uvijek ne primijećuje, njihovo susretanje ovisi o afektima, o kratkotrajnim, burnim i snažnim čuvstvenim uzbuđenjima, koji presuđuju o tome hoće li se njih dvojica mimoići. Ako je po Vasiću, pritom će se barem ljubazno pozdraviti. Po Krleži ako je, moglo bi se dogoditi da jedan drugome u njedra šapatom suknu kočijašku psovku, ili da bez riječi, ali s određenim naknadnim žaljenjem, o kojemu će se naširoko poslije esejizirati i dijarizirati, prođu jedan pokraj drugoga. Samo, po onom što znamo, dogodi li se tako, izbjegne li Krleža anđela koji mu je, kao posljednje rješenje, ponudio advokata beogradskog Dragišu Vasića, on neće više imati vremena za esejiziranja i dijariziranja. U dubokoj je depresiji, iz koje ga ne izvlači ni vječna Petrova dobrohotnost, ni dirljiv njegov pokušaj da ga portretiranjem odvrati od crnih misli – taj portret Krleže kao prosjaka, na klupi na Kalemegdanu, ne samo da je najneobičnija slika u cjelokupnom Dobrovićevom opusu i u povijesti našega modernog slikarstva, nego je i najsnažniji komentar “anabaze južnoslavenskog intelektualca u osvit općeg klanja” – i od dolaska u Beograd progoni ga opsesivna misao o samoubojstvu. Već je stotinu puta mijenjao planove kako će to Beli reći, kako će joj predočiti svoj odlazak u konačnu noć, sve se nadajući da će mu se ona u tom odlaženju pridružiti, i isto toliko puta Krleža nalašao se pred očajem tog posliježivotnog finala u kojemu policija provaljuje u stan u Carigradskoj i u njemu nalazi njihova mrtva tijela. Muči ga groteskna, tko zna kako nastala slika uniformiranog policajca, po stasu i fizionomiji blizanca Dragog Jovanovića, koji mrtvoj Beli zadiže suknju, a zatim raskopčava rasporak na njegovim hlačama, da provjeri… Što, za miloga Boga, da provjeri? I odakle najednom kod Krleže takva i tolika briga za ono što će se s njihovim tijelima zbivati nakon smrti? Ili to, možda, iz njega samo progovara strah od smrti?

Tog decembra 1940. Miroslav Krleža, “u Beogradu, u tom konačnom muhadžirluku”, stoji pred zidom koji ne može preskočiti, zidom pred kojim će biti strijeljan, njihovom ili svojom rukom. Do tog susreta na Francuskoj ulici, s Dragišom Vasićem, ne postoji način na koji bi mogao izbjeći takvo finale.

Kako je sam susret izgledao, ne može se posve određeno reći. Vasićeva verzija ne postoji. U četiri i pol godine koliko mu je života još preostalo, on o tome neće govoriti nikome tko je još voljan da nešto upamti i pribilježi. A Krleži se ni u ovoj stvari ne može sasvim vjerovati. Ispružio je ruku, govori, kao prosjak, a zatim je dolaznika ščepao za nadlakticu, prije nego što je on stigao proći. Vasića u tom trenutku kao da ga je grom pogodio, struja kao da ga je stresla. “Krleža!”, uspaničeno je progovorio, “gde si to krenuo?”, izgovorio je besmislicu, koja će postati moto druge, duge i sumorne, grešničke etape života najvećega pisca jugoslavenske ljevice. 

Vasić je tvrdio da Krležu u tom mraku Francuske ulice nije ni primijetio, sve dok ga Krleža nije uhvatio za ruku. Oslabio mi je vid, vajkao se pedesetšestogodišnji advokat, a ti si se kretao sasvim uza zid, kao senka, govorio mu je – kako Krleža to zapisuje u “Dorćolskim dnevnicima 1941.” – “debela, debela sjenka, dragi moj Vasiću, nepojmljivo debela s obzirom na tanušnost naših bića i tijela”. 

Od te večeri i tog šokantnog susreta na Francuskoj, kada jednom nadasve očajničkom gestom biva izmireno toliko toga razumom nepomirljivog, što je u prošlim godinama i desetljećima raslo između ove dvojice neobičnih muževa, Dragiša Vasić preuzima svu brigu za Krležu. O onom što ih nepromirljivo razdvaja – jer Vasić je na kraju te posljednje naše prijeratne godine jedan gotov velikosrbin i konzervativac s mutnim moskovskim vezama, dok je Krleža cijeli jedan Hrvat i nepokajani jugoslavenski idealist, komunist koji je u Staljinu prepoznao “strašno lice satrapovo” pa je tako ostao bez Partije, i takvom su mu velikosrbi razumom gledajući najgori neprijatelji – o tom svemu, dakle, što ih tuđi i goni jednog od drugoga, njih dvojica uglavnom ne razgovaraju. O čem se ne može gotoviti, o tome se mora šutjeti – pisao je austrougarski ratni dobrovoljac i kasniji britanski filozof Wittgenstein, a svoju su šutnju Vasić i Krleža prihvatili pogubno lako, pokrivši je, neočekivano za obojicu, seljačkom balkanskom frazom, koja u svemu dokida mjeru razumnoga. Uostalom, mi smo kumovi!, prvi je, valjda, to Dragiša izrekao, pozvavši se na činjenicu da mu je Krleža u ona posljednja vremena lakoće i nedužnosti bio kum na vjenčanju, da bi se poslije, kad god bi mu to zatrebalo, i Krleža istom frazom koristio. U početku ta riječ se izricala s autoironičnim podsmijehom i ruganjem vlastitom licu u zrcalu, da bi zatim, malo pomalo, postala neka vrsta mentalnog i emocionalnog anestetika, ispomoć u nemišljenju.

Obojica su se zatekli u stupici, iz koje će jedan iznijeti živu glavu, dok će drugi i čašću, i glavom platiti najvišu moguću cijenu koju jedan čovjek u našemu svijetu plaća: gubitkom prava na vlastitu sudbinu i stradanje, gubitkom prava da se o njemu ispripovijeda priča. Svjestan što pritom reskiram, i kakvom se ljudožderskom i strvinarskom krdu među hrvatskim salonskim ljevičarima izlažem, u romanu “Dvojica” ja pored priče o njima dvojici – Miroslavu Krleži i Ivi Andriću, pripovijedam i priču o onom o kome se govoriti ne smije, o Krležinom prijatelju i kumu, koji mu je tih godina spasio život, Dragiši Vasiću.

Činjenica da je izbjegao iz Zagreba i da od sebe dalje nije davao glasa, dok su se oko njegova imena vodili ratovi, u kojima će se uskoro, kad započne onaj pravi rat, i ginuti zbog krivih opredijeljenja, Krleži ne samo da nije pomogla, nego ga je kod oponenata dodatno ozloglasila.

Nakon što je odbio velikodušnu njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, poslanik upravo likvidirane države pri Trećemu reichu Ivo Andrić neko je vrijeme proveo u hotelskom zatočeništvu na Bodenskom jezeru, a onda su ih sve skupa, bivše diplomate, bivše činovnike pri poslanstvu, bivše špijune i uglavnom već bivše ljude, transportirali željeznicom u Beograd. Tamo je, na željezničkoj stanici, Gestapo, uz asistenciju Dragog Jovanovića i njegovih ljudi, vršio prvu trijažu: jedne nazad u Njemačku, pa u logor, druge na ispitivanje u policiju, a one provjerene ili sasvim nevažne na slobodu. U Andrićev kupe ulazi sijedi, vrlo markantni muškarac srednjih godina, ili možda mu još nije ni četrdeset, u njemačkoj uniformi, ali bez oznake čina. Obraća se prisutnima, SS obersturmführeru iz pratnje, koji je sve vrijeme puta bio u Andrićevoj pratnji, a da nije progovorio ni riječi, i dvojici suputnika, nekadašnjih privrednih predstavnika u Berlinu, neka izađu na hodnik i pričekaju. Način na koji su ga poslušali mogao bi u promatraču izazvati strah. Kada ostanu sami, Andriću se obrati na na našem jeziku, u kojem se pozna izrazit, premda kultiviran, srednjebosanski naglasak. O onom što mu je rekao, mi nedoznajemo ništa. Andrić je u razgovorima s Ljubom Jandrićem o svemu rekao samo to, i još: “od njegove su me ledene muške ljepote podilazili trnci jeze, osjećao sam da mi se nokti odvajaju od prstiju, kao da će pobjeći…” Tom čovjeku ne zna se ime, niti se, koliko je znano, ikad više pojavio u Andrićevu životu i u velikoj povijesti. Ali učinak njegova posjeta kupeu, koji nije potrajao duže od jedne cigarete, bivši kraljevinski poslanik pri Trećemu reichu, koji nije htio napustiti svoje ljude i emigrirati u Švicarsku, nego je insistirao na tome da se skupa s njima vraća u Beograd, i koji je dvadeset godina diplomatske službe proveo kao uvjereni integralni Jugoslaven, bio je taj da praznih ruku, samo sa šeširom koji na glavu stavlja čim zakorači na peron, izlazi iz vlaka, i s visokim sijedim oficirom u uniformi na kojoj nema oznaka čina, napušta stanicu. O tome što su tad mislili oni koji su ga kroz prozore svojih kupea gledali, i kakvi su se narednih godina o tom napuštanju vlaka sve tračevi širili Beogradom, doznajemo iz Anala koje od 1975. i piščeva upokojenja u Bolnici sestara milosrdnica, (koja je tad nosila ime Mladena Stojanovića) redovito izdaje Andrićeva zaklada.

Službenim mercedes benzom, jednom od onih crnih automobila kakve ćemo gledati u televizijskoj seriji Otpisani, Ivu Andrića odvoze u Zemun. Tamo ga dočekuje Gustav Krklec, koji je malo prije doselio iz Beograda i tu je već primljen u činovničku službu – Nezavisna Država Hrvatska u Srijemu i Zemunu nema mnogo takvih intelektualaca, a i Krklec je šarmantan i snalažljiv… – tu je sa ženom, što kod Andrića stvara novu nelagodu, ali domaćin insistira: zajedno će ručati, prespavat će kod njih, a ujutro put pod noge, pa u Zagreb! Način na koji mu se Krklec osvećuje za ono što se događalo između njega i gospođe, a što se zacijelo nije smjelo dogoditi, Andrića užasava. On ne može podnijeti tu mjeru indiskretnog sramoćenja, usprkos prividu da nije on taj osramoćeni, ali oficir koji ga je Krklecu doveo u međuvremenu se negdje izgubio, a on, Andrić nikog u Zemunu ne zna. Prema keju se, sa svih strana, obrušavaju skupine krajnje sumnjivih ljudi. Trgovci, krijumčari, razbojnici, vojske u svim mogućim i nemogućim uniformama, ustaše u odorama saharskih Mussolinijevih postrojbi, Wehrmacht, Gestapo, SS, do zuba naoružani i podnapijeni vojnici u uniformama nestale kraljevinske vojske, koji se naokolo kreću, praćeni Nijemcima ili ustašama, pa zarobljenici, ranjeni, izbezumljeni ili isprebijani, u uniformama iste te nestale vojske… Zemun tog Andrićevog zemunskog popodneva, kada on pokušava pobjeći od Krkleca i od gospođe Perside, izgleda kao sama granica pakla. Samo s koje je strane taj pakao, s lijeve, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ili s desne, u okupiranoj Srbiji, pod komesarskom Aćimovićevom vladom? Andrić to ne zna, ali se pita s kime to, s kojom zemljom i kakvim to svijetom pakao graniči, i je li čovjeku uopće dano da zamišlja granice pakla?

Tu zemunsku noć Ive Andrića, o kojoj jedva da nešto malo znamo iz dva-tri fragmenta u “Znakovima pored puta” te iz jednog Krklecovog možda pomalo i mazohističkog, ili krajnje ciničnog predsmrtnog spisa, pisac je u “Dvojici” uglavnom rekonstruirao, fikcionalizirao, imaginirao mimo prethodnih saznanja, iz onog što bismo mogli nazvati književnom maštom ili čovjekovim suživljavanjem.

Sedam dana u Zagrebu je, ni živ ni mrtav, Andrić čekao da se nešto dogodi. Smjestili su ga u Hotel Esplanade, koji više i nije bio hotel, nego, kako je to njemu tada izgledalo, rezidencija visokih njemačkih oficira: Wehrmacht, SS, Gestapo, svi su bili tu. Uz njih i neka starija gospoda s gospođama, ljudi iz drvne industrije koji iz Zagreba vode preuzimanje bogatstva bosanskih šuma, rudarski inženjeri, pa čak i dvojica arheologa. Bila je tu i klasična hotelska posluga, konobari, barmeni i sobari, koji su mu se, premda domaći ljudi, obraćali na njemačkom. Jedni su herr Andrić izgovarali s njemačkim naglaskom i artikulacijom, dok bi drugi Andrić izgovorili prirodno, onako kako im je prirodno dano da kažu. Njemački su svi jednako dobro govorili, kao što su jednako dobro govorili i svoj materinji jezik. Njemu su, pak, draži bili oni koji bi njegovo prezime izgovorili po jeziku u kojem je ono i nastalo.

Tu su ga smjestili da bi ga kompromitirali, mislio je. To ga je vrijeđalo, ali ga je istovremeno oslobađalo straha. Samo je gađenje ljudsko nadmoćno svakome strahu! Samo gađenje i žeđ! Gladan čovjek i dalje je smrtno uplašen, ali zgađen i vode žedan ničega se više ne boji. U meni, rekao je, već nakon prvoga dana u Esplanadi nikakvog više straha nije bilo. I bio sam spreman da čekam onoliko dugo koliko je nužno. U čekanju čovjek čvrsne, ili se razmekša i rastopi. Netko se pretvara u kamen, netko u kristal soli. U što ćemo se pretvoriti, mi ne znamo dok nas ne stignu iskušenja. A možda to ne znamo ni za svako svoje vrijeme u životu, ili za svaku nevolju i muku kojima bivamo podvrgnuti. Ja sam se, eto, u sedam dana Esplanade samo od gađenja kamenio, govori Andrić. Bio sam ni živ ni mrtav, i bilo mi je svejedno.

Osmoga jutra, bio je ponedjeljak, Andriću za doručkom prilazi hotelski recepcioner, stariji gospodin, okrugla tijela, zapazio ga je već prvoga dana, vrlo autoritativan, visokim njemačkim oficirima obraća se kao sebi ravnima, i prvi put mu govori hrvatski: u jedanaest pred hotel po vas stiže samovoz, pa vas molimo da budete pripravni. Andriću se podigoše obrve: tu novoriječ zna iz novina – svakog mu jutra pred vratima sobe ostavljaju komplet hrvatskih i njemačkih dnevnih izdanja – ali nikoga još nije čuo da je izgovori. Ima riječi koje prosto ne mogu biti izgovorene, jer kada ih greškom netko kaže, rasipa se i mrvi svijet.

Sljedeća tri i pol sata nije znao što bi sa sobom. Čitati ne može. U šetnju, do Botaničkog vrta, mu se ne ide. Sjedio je na postelji – “poput jopca kog hipnotizira zvek zmijina repa” – i čekao da vrijeme prođe. Ali vrijeme je, kao i uvijek u takvim trenucima, ostajalo zakovano. Nije se micalo, kazaljke se nisu kretale ukrug, Sunce je stajalo na rumenoj pozadini zalijepljeno, još uvijek fanatalno nisko, na istoku, niz Savu prema Bosni, a u glavi mu nijedne misli koja bi potjerala vrijeme. I što je više nastojao nečega se uhvatiti, to je bivalo sve praznije. “Kao istočnjački monah sjedio je alla turca u živomu ognju, ništa znao, ništa osjećao, sem čuda što ga vatra ne prži.”

Pred hotel izašao je minut do jedanaest, prošavši, kao ministar predsjednik ispred desetine mladih njemačkih vojnika iz nekog razloga upravo postrojene u predvorju. Ispred je već čekao opel bez registarskih oznaka, u njemu vozač u ustaškoj odori. Concierge mu je uz naklon otvorio stražnja vrata. Izvolite, gospodine Andrić! – izgovorio je, i on na hrvatskom. Sjeo je, rekao dobar dan, vozač mu je istim uzvratio, i to će biti sav njihov razgovor. 

Provezli su se pokraj Fellnerova i Helmerova žuta zdanja, pa niz Zrinjevac, Praškom do Trga. Krajem oka vidio je vojnike kako iznose namještaj iz sinagoge. Uzdahnuo je, pa pomislio da bi ustaša za upravljačem mogao krivo shvatiti njegov uzdah. Ali tad su već bili na Trgu, širokom i nakićenom kao na blagdane, s mnoštvom svijeta u promenadi. Začudio se odakle najednom svi ti ljudi. Bez usporavanja, ne vodeći previše računa o pješacima nastavili su prema Kaptolu, pa pokraj Katedrale, ispred koje upravo odvijalo nekakvo proštenje. Osmotrio je hoće li se ustaša prekrižiti. Nije se prekrižio.

Zaustavili su se ispred novoizgrađene Franjevačke dvorane. Taj detalj će pamtiti, a zatim i zapisati u Sivu bilježnicu, nakon što s nadnevkom 1. studenog 1950, kada će u tom prostoru biti otvoreno Kazalište Komedija. “Koliko god uznastojao i kakve god da su mu životne snage i odlučnosti da odživi dostojan život, čovjek ne može nikad s pouzdanjem znati u kakvom mu je velika i strašna historija namijenila dramskom obliku poživjeti. Mene je, izgleda, zadesila Komedija.”

Tu ga je dočekao čovjek u crnom građanskom odijelu, s bijelom košuljom i isto tako crnom kravatom, koji ga je uz jednako ljubazan pozdrav poveo iza ugla. S pomalo nekontroliranom živčanom napetošću Andrić je pratio kako mu se obraćaju, s kakvim ga riječima i osjećajima dočekuju i ispraćaju. Premda nije za život strahovao, “jer nije ni uljudno, ni čovječno strepiti za svoj jedan život, dok posvuda naokolo stradavaju milijuni, i dok svakoga dana, sa svih obala i sa svih strana fronte, stižu vijesti o smrtima onih koje je čovjek poznavao, s kojima je prijateljevao ili je s njima dijelio gimnazijske hodnike, mimoilazio se uz pozdrav na ulicama i trgovima gradova u kojima je živio, te ih na neki način smatrao u vlastitome životu besmrtnim”, Andrić nije znao što Pavelić i ustaše od njega očekuju. Nije znao, niti je to u proteklih sedam dana mogao naslutiti, koga oni u njemu vide i čemu bi im mogao poslužiti.

Ispred ulaza u Samostan svetog Franje dočekao ga je visok, avetinjski mršav fratar. “Đakometijevska figura u fratarskom habitu”, opisivat će ga u jednom od razgovora s Ljubom Jandrićem, koji ga je uveo unutra, niz hodnik čiji je pod bio u crno-bijelim pločicama. Išao je skoro cijeli korak ispred njega, i nešto je govorio. Andrić ne zna što, jer ga i ne sluša. Njuši prostor u kojem se zatekao. Vonja, kao u Damasku, Commiphora myrrha, i vonjaju cušpajzi iz finijih zagrebačkih kuhinja, vonja tiskarsko olovo, vonja u njemu tinta, i vonja krta hartija koja će se u sljedećem trenutku – koji ne traje duže od stoljeća – sasutu u prašinu i u zaborav. Ništa u našega svijeta, u Hrvata naročito, nije tako sveprisutno i svemoćno, govori Andrić, kao to umijeće zaboravljanja. Ne pamte ni drugi narodi. Čak i Nijemci lako i mnogo zaboravljaju. Francuzi su od zaborava stvorili nacionalni šarm. Ali svim ljudima, osim Hrvatima, doživljeno ili proučeno iskustvo ostavlja nekakve tragove na duši, mijenja ih, preobražava i čini drukčijima. Hrvati, pak, kada nešto zaboravljaju vrate se u stanje svoje iz djetinje nevinosti i naivnosti. “A djeca su, znate, okrutna, mnogo okrutnija od najokrutnijih odraslih ljudi.”

I dok tako njuši zrak Samostana svetog Franje na Kaptolu, dok ne sluša Giacomettija u habitu, i dok grozničavo duma kamo ga vodi ovaj hod, Ivo Andrić primijećuje nešto neobično. Fratar gazi samo bijele pločice, i nikad ne zagazi preko ruba. Pločice su velike, tako da njegov korak mora biti prilično dug. To je razlog zašto ga on jedva sustiže, a možda i zato fratar toliko priča. Kada bi zašutio, učinilo bi se da bježi. Ili bi, tako žuran, djelovao neljubazno. I premda uopće ne gleda u svoje korake, uspjeva mu da nepogrešivo korakne po sredini svake sljedeće bijele pločice. Praznovjerica, pomišlja Andrić. A onda se sjeti da je poznavao takvih praznovjernih fratara. Uostalom, vjera ne podrazumijeva odusustvo praznovjerice.

U samoći se najprije izgubim.
Tada srce više nije ni za šta, a misli postanu tuđe.
Adresu sam nekad zapisao na poleđini kutije šibica.
Mora da sam je nehotice ispušio.
Putokazi su izblijedjeli.
Nema te dioptrije koja ih može vidjeti.
Strah me – nisam tamo gdje sam bio.
Ovdje sam, gdje sam se silom prilika osamio.
Kažu da samoću prežive pisci, kompozitori i slikari.
Tačnije – njihova djela.
A ja…
ja sam običan gluhonijemi zidar sjenki, obolio od samoće.
A u osami čuješ ono što nikada prije nisi ni čuo —
a ništa ne razumiješ.
Srećom, praznina ne postoji.
Tako barem kaže Aristotel.
Jer kad bi se samoća izlila iz mene u prostor oko mene,
ne bih mogao dodirnuti ni sebe ni svijet.
Zato zidam.
Po sopstvenom mraku.
Neimar sam sjenki.
I ništa mi osim nura ne treba
da zidam…
i dalje zidam.