Gledam ih iz daljine, dvije prilike, u oblaku prašine. Muškarac, dijete. Sparno je, ljepljivo i prašnjavo, vuče ga i vuče sebe. I tenisice im imaju žuljeve. Dijete se ukopava u zemlju, onako kako se djeca nećkaju, on ga tegli, ne bi ga nosio, prti na leđima jedan od onih ranaca za planine, dovoljno glomaznih da u njih puno toga stane, a opet, nikad ne stane dovoljno. Toliko je vruće i zagušljivo, pa mi se čine kao dvije ne(s)tvarne prilike. On iznemogao pod teretom svih tih stvari, dijete mu ne olakšava i tako se vuku po krajiškoj prašini. Zato zatvorim oči ne bi li nestali.

Ne posustaju. Odakle su, dokle su, kamo idu. Znaju li? U tom rancu nosi ravnomjerno raspoređena sve grijehe svijeta, imperije, kolonije, naftna i minska polja, gelere zaostale od miroljubivih zemalja, one što izvoze rat, a sebi pridržavaju „izražene socijalne politike“. Tu su i logori u kojima su bili internirani, a zvali ih kampovima, tu su i naši grijesi, sve kad ih i ne bi znala nabrojiti, svejedno, bili bi i mi krivi, ovako ili onako. Sve on to nosi na leđima, a još malo će i to dijete. Na vratima je raja, ako mu se posreći neće biti jedan od onih koji nikad u njega neće ući.

Netko pored govori: ne znaš više je li to ludost ili potreba, gdje to glavinjaju… I te riječi negdje lebde u omari, tako će i ostati visjeti u zraku, nitko na njih neće željeti odgovoriti. Između ludosti i potrebe zemlja je limba. Može se ona zvati Bosna ili bilo kako drugačije, svi obodi zemljine kugle sebi su slični. S takvim rancem na leđima jedino još možeš nastanjivati prašnjave prostore, negdje na krajnjem obodu, po mjestima nedovršenih ratova. Ovaj trenutni, slučajno se zove Bosna, i u njoj još dalje i od same Bosne, Kladuša. Njih se dvojica uklanjaju od IOM-a, jer će ih odvesti i staviti, bez njihova pitanja u prihvatne centre. Oni to ne žele, jer tamo se privremenost samo produžava. Bježe i još ne znaju kamo.

Spustili su se iz Bosanske Bojne. Bojna je zelena oaza, ispresijecana obrađenim njivama, podivljalim voćnjacima, lošim putevima i praznim kućama bivših stanovnika. Neke su toliko puste i derutne, ostavljene već dugo same, pa nisu gostoljubive ni pticama ni paucima. Bili su tu neko vrijeme. Improvizirali kuću. Onako kako djeca umijese kolače od blata, zamisle cimet i vaniliju i osjete u zraku miris cimeta. Zatvorili su prazna okna odbačenim i dotrajalim daskama, naložili vatru posred poda i zamislili da im je toplo u toj kući što nikad neće biti njihova. Na trenutak im je toplinom zamirisala. A onda je utonula u stari mrak i hladnoću, lišena bilo kakve budućnosti. Prepuštena samo sebi i gluhom trajanju. Već je dugo ispražnjena od starih stanara.

Bojna je uoči devedesete većinsko srpsko selo. Kada je rat počeo, počeo je oko Bojne, i malo je koje selo oko Kladuše tako strašno stradalo kao Bojna. Nije bilo popularno zvati se Srbinom na početku rata. Toliko da su jednoga, kojeg je boljelo sve to što se događa, pa je govorio: šta vam je ljudi, pa i ja sam Srbin, rodbina odmah otpisala. Nikad mu to nije oprostila. Prvo, jer je zanijekao opće poznatu činjenicu da se gen za srpstvo, baš kao i ostali konstitutivni geni drugih naroda prenose s očeva a ne matera. Drugo, jer u toj riječi nije vidio što i oni, nešto loše i zločinačko, i bilo je toga još, ne bi dostajalo papira, ukratko, jer nije držao do njihova mišljenja.

Po inerciji humanog preseljenja Srbi iz Bosanske Bojne naseljeni su na prostore oko Prijedora, Bijeljine, rasulo ih do Petrovaradina, Novog Sada, Šumadije. Oni sretniji gledali su obronke rodne Zrinske gore iz pravca Gline i Petrinje. S tim su krajem prirodno, rodbinski i crkveno srasli. Nisu još bili ni stigli do novih privremenih domova, do Prijedora, ili Šumadije, njihove kuće su bile temeljito očišćene od njihovih života, uspomena i pripadanja. Tako puste i ogoljene, neke će ostati godinama, neke evo sve do sada. Dočekat će i njih dvojicu. I mnoge druge nesretnike što se zovu migrantima.

A kada su izbjeglice iz Bojne stigle „na slobodan srpski teritorij“ oko Prijedora, dočekale su ih prazne, puste i temeljito oglodane kuće i stanovi, prazne ljušture. Tu su prije živjele bijele trake, ali od njih u tom trenutku više nema ni spomena. Što je na njih podsjećalo, davno je razgrabljeno, razdijeljeno. Nije im bilo druge, nego se smjestiti tu i čekati, u nekoj produženoj privremenosti. U međuvremenu se ratna sreća u Kladuši promijenila, sa Srbima se trgovalo, švercalo, stvarala nova domovina, pa se smetnulo s uma što se zapravo misli o njima. To će se izvući po potrebi i pravoj prilici. Zasad je mirovalo. Neki su se u Bojnu vratili, jer nije bilo komotno po tuđim kućama živjeti, bilo je neke nesreće u njima, nesreće koja se nije spominjala, ali, svejedno se osjetila. Neki su morali jer su se preživjeli stari vlasnici vratili. Unatoč svemu.

Bilo je onih što su iz Srbije prodali svoje kuće u Bojni, a onda naprasno umrli, bez najave i nekog povoda, ostavivši plaćene račune za sahranu i rodbinu u šoku. Nisu bili u godinama kad se tako naglo umire. Kao da su te njihove daleke, otuđene kuće jedino što ih je na životu držalo, pa kad su ih prodali, mogli su mirne duše otići. Bilo je i onih što su se iz Srbije vratili, jer nisu mogli komotno živjeti u koži stranca. Bilo je i zavičajnosti i drugih nesreća. Možda je najveća nesreća biti Bosanac mimo Bosne. Ta je riječ u sebi prljava, nečista. Možda je lakše biti Srbin u Bojni, sad kad je toliko izolirana i mimo svijeta, pa te više nitko ništa i ne pita i nisi više nikome zanimljiv, sve dok si manjina. A Bojna je sad manjina i mirna Bosna. Oni koji se još 2009. vraćaju, nemaju još struje ni vode, a oni još ranije, toliko su bijedni da im prve komšije Muslimani dovode kravu na poklon da imaju od čega živjeti.

Onima što se nisu vratili i nisu prodali, kuće su sad prazne ljušture. U njih se zavlače puževi golaći, migranti. Tu će ostati dok se kuće ne prodaju u bescjenje, onako kako se prodaju po Bosanskoj Posavini ili Prijedoru. Tu na tim osmatračnicama Europske unije ostat će samo do povoljne prilike, možda kad se dronovi na hrvatskoj strani umore i oni će izaći iz ljušture. Ili dok se IOM ne pojavi i smjesti ih negdje gdje se čini da su još uvijek ljudi. Ali, samo ako imaju djece. A oni, koliko god se osjećali kao neljudi svoju kuću sami za sebe žele naći.

Od svih riječi ispod ovog našeg neba prvu će izgovoriti: kuća… još nikad nisu bili u ovakvoj situaciji. Najteže im je što nema kuća. Na našem će jeziku potom naučiti sva mjesta gdje ta kuća nije a gdje bi mogla biti. Došli su iz Alžira, jednom preko Grčke i Albanije, drugi puta preko Španjolske, sve ih redom pobroje, sve na našem jeziku, žele do Njemačke.

Osim po Bojni, IOM i Služba za strance ih pronalazi po kućama po gradskim naseljima jer svoj posao shvaćaju ozbiljno i ovako ga opisuju: “Služba će i u narednom periodu nastaviti provoditi pojačane aktivnosti kontrole kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini.“

Teško je ne zamijetiti njihovo kretanje a još teže ne vidjeti kuće u koje se smjeste. Bila je jedna takva, jedna od onih što dugo rastu u visinu i ostanu zauvijek nedovršene. Vlasnik je, po običaju, zidao, nadoziđivao, prizemlje za sebe i gospođe, tako kad ostare da su blizu bašče, prvi kat za jednog sina, drugi kat za drugog sina, i još jedan za ‘ćerke, jest da će se ona udati i otići, ali nek’ se nađe. Ako što pođe po zlu, neka zna da se ima gdje vratiti. Tako on razmišlja, dobar je otac, iskuplja grijehe svoga oca. Bio je strog, sestra se nikad nije vratila. Umrla u tuđini. Nije je vidio od mladosti, nije ni prebolio. Zato i zida svima. Uz rat, a onda se u ratu i njegova sreća okrenula, dobio je amnestiju da se nikad više ne vrati. On i djeca žive američke snove, a kuća otvorena i nedovršena očekuje i ispraća nove stanare. Vlasniku se izdaleka čini da je konačno imalo smisla nad tom kućom se godinama grbiti. Ne bi je sad prodao, nema tih para, nego eto im je, neka im je. Nije ga briga, sve je davno otpisao.

Komšiluk se pita koliko košta ta njegova sadaka, koliko po glavi i koliko po noćenju, ali njega ni to ne zanima. Jedne je prilike tamo osam obitelji, zatvorili su prazna okna ceradama i dekama, onako kako smo mi krpali naše ranjene kuće u ratu. Čiste je od smeća bivših podstanara, uređuju, improviziraju, osam obitelji s djecom u toj prostranoj kući bez struje, bez vode. U blizini je izvor vode studene, ona jednako protiče i dotiče svima. Djeca su umivena i bistra, najljepša na svijetu. Komšiluk ih voli, ne sav, ali oni koji vole, kad dođe IOM da ih sabire u prihvatne centre, taj komšiluk se rasplače. „Kud ih vodite, to su pravo fini ljudi. Nije se znalo za njih. Problema nisu radili.“ IOM govori kako će u Sedri sve imati. Bit će im bolje.

Jest da je Sedra bivši hotelski kompleks u hladovini Une, svejedno komšiluk IOM-u ne vjeruje, njihove marice izgledaju kao da su spremne prevesti zločince kroz kišu pobunjeničkih metaka. Pune se dječjim kolicima. Ta su kolica višenamjenska, dječji krevetići, igračke, prijevozna sredstva za vodu i robu iz humanitarne. Neke žene to gledaju: „To je Bogu za plakati. Oni su bolji ljudi od naske. Prodavali su ono malo svoje sirotinje od humanitarne za male pare, triput manje nego u Binge, pa kad bi im dalo koju marku više, sve bi ti još u cekere trpali….“ Ne vjeruju da će im u Sedri biti bolje, ona je u njihovim očima sanatorij u kojem se privremeni boravak produžuje, stvarni život odlaže u stalne obroke i tečajeve engleskog jezika, dok se opet ne oslobode i krenu sve još jednom, ispočetka. „Oni su to pare iskupljali da odu, nije njima do te vaše Sedre… Lako je tako žene, kuje i sirotinje se ništa i ne pita…“

To je Bogu za plakati, čujem i dalje te žene. Nije mi uputno ovdje Boga spominjati. Teško mi je zaboraviti da je tužan i rasplakan. Zato mu kažem: Eto te opet si se raspekmezio. Loš je to pokušaj.

Čime utješiti žalovitoga Boga? Djeca mu nemaju gdje glave nasloniti.

Polis.ba, 6. lipnja 2021.

Branko Ćopić: Orlovi rano lete, Mladost, Zagreb 1979.

Knjigu kupio sam prije dvije godine na antikvarnom odjelu pulskog sajma Sa(n)jam knjige, jer volim izdanja Vjeverice, ovo nikad ranije nisam vidio, ilustrirao ga je zagrebački kipar i grafičar Ivica Antolčić, a u Sarajevu nekad sam imao, i čitao, poznatije i češće preštampavano, izdanje biblioteke Lastavica, sarajevske Svjetlosti. Na titularnoj stranici novokupljenog primjerka Ex libris je čuvene pulske knjižarke Tereze Pulje.

Početkom rujna proveli smo nekoliko dana u Puli, na kasnoljetnim kupanjima i odmaranju kostiju uz more, na kupalištu Valkana. I tako sam jednog popodneva s vječito neraspakiranih kutija sa stvarima preseljenim sa Sepetarevca (o čemu ponešto piše u knjizi “Selidba”) uzeo roman “Orlovi rano lete”, koji sam čitao pet-šest puta, a posljednji put prije cijelih pola stoljeća. Nekad sam knjigu znao napamet, ne svaku njezinu rečenicu, premda sam i rečenice mnoge znao, nego cjelinu priče, svaku iz mnoštva razvedenih epizoda i događaja, svaku anegdotu koja djeluje kao da je stvarna, a od kojih pisac sagradio je svoj čudesni roman, pa me je, možda, zanimalo što je od svega toga ostalo u sjećanju. Ili sam poželio evocirati onaj jedinstveni osjećaj kada se stvari koje sam nekad pamtio, s kojima sam bio suživljen i od kojih je bila sačinjena moja svijest, ponovo vraćaju u pamet, podsjećajući još jednom čovjeka da ništa ne može biti potpuno zaboravljeno i da sve što smo ikad znali i pamtili postoji negdje u nama. Zanimalo me, naravno, i kakva je knjiga koju sam nekad toliko volio, i koja mi je s navršenih deset uz Molnarove “Junake Pavlove ulice” i Twainove “Pustolovine Toma Sawyera”, bila najvažnija, što će reći i najbolja u životu, ali sam se plašio razočaranja. Kada se razočaravamo u knjige koje su nam nekad toliko značile kao da na vrijednosti gubi sve ono što smo tada bili pa kao da se razočaravamo u sebe, u ono što smo tada bili, u što smo vjerovali i kako smo razumijevali svijet, i najednom se počinje urušavati i ono što smo danas. To što smo tada bili samo djeca, ne znači ništa. Čovjek za samoga sebe i u svojim sjećanjima nikad nije bio dijete. Bio je ono što je i danas, samo na neki drukčiji način, u nekom drugom životu i svijetu.

Knjigu sam pročitao u jedno popodne i večer. Čini mi se da sam je pročitao onako kako sam je čitao i onda, istom brzinom i istom glađu za pričom kako sam je čitao i onda. Kao da je sve isto, osim potrebe koju imam danas da rastavljam odlomke na rečenice i rečenice na riječi, i da ispitujem način na koji je Ćopić pisao svoje remek-djelo. A pisao je onako kako pišu samo najveći pisci za djecu, kao da piše iz sebe, iz cjeline svoje pameti i svijesti, bez prilagođavanja tobožnjem uzrastu i bez svijesti o svrsi i obliku onog što piše. Pisao je onako kako piše Thomas Mann u “Čarobnom brijegu”, samo za djecu. On je sudionik svijeta svojih romana – naročito ovog – kao što je Mann sudionik svijeta svojih romana, naročito “Čarobnog brijega”.

“Orlovi rano lete” roman je o djetinjoj pobuni i ustanku. Možda je Ćopiću bila namjera da iz svoje dječje perspektive opiše motive i razloge za odlazak u partizane. Možda je sav užas 1941. – godine koja se vraća! – u Bosanskoj krajini, u kojemu je kao mladi čovjek sudjelovao, pokušao opisati, tako što će ga osloboditi krvi i traume, u romanu “Orlovi rano lete”. Kada sam ga s osam, devet, deset godina čitao, nije mi se tako činilo. Tada ovo je bila knjiga o svijetu kojem sam poželio pripadati, manje onom stvarnom, usred mitskog Prokinog gaja, u kojemu se okuplja pobunjenička skupina, a mnogo, mnogo više ovo je bila knjiga o svijetu književnosti, koji je preda mnom rastvarao Branko Ćopić. Čitajući pedeset godina kasnije najednom mi se sasvim ozbiljno čini da sam otad u neutaživoj gladi za knjigama, za novim svjetovima, za avanturama i doživljajima drugih ljudi, nesvjesno u svakoj knjizi tražio ono prvotno uzbuđenje Ćopićem. Malo je stvarno velikih knjiga na svijetu, još manje velikih je pisaca. Život u književnosti prekopavanje je po bibliotekama i knjižnicama, začitavanje u sve i svašta, i duga potraga za velikim piscem i njegovom knjigom.

Sve likove romana upamtio sam, ne samo po njihovim imenima, nego upamtio sam i karaktere: Stric, Jovanče, Nikolica s prikolicom, Nik Čulibrk, Lazar Mačak, Vanjka Široki, poljar Lijan, Đoko Protrk… Pa natpis na Stričevom šeširu, ustvari kartonu kutije mišomora: “Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine”. Danas znam, što onda nisam znao: simetrični osmerac, nakon deseterca najčešći stih u našoj narodnoj poeziji, i stih Hanibala Lucića, dok pjeva: “Jur nijedna na svit vila/ Lipotom se već ne slavi/ Jer je hvale sve skupila/ Vila ka mi sarce travi”.

Moje sarce zatravio je Branko Ćopić, za cijeli život i za svagda.

Trilogija

“Orlovi rano lete” prvi put objavljeni su 1957. i navode se kao prva knjiga Partizanske trilogije, koju sačinjavaju i “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini”. Ova dva romana, ponešto odraslija, čitao sam kad i Orlove, ali nisu mi bili među dražim Ćopićevim knjigama, pa se ne sjećam da sam ih čitao drugi put. Ono što se zbilo u prvom romanu nije dopuštalo ni nastavak, ni razradu, ni posvetu. Samo u sebi bilo je cjelovito i dovršeno, kao život.

Početak knjige

Majstorski, takav da privuče: “Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice:

– Ku-ku! Ku-ku!

Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se sličan glas:

– Ku-ku! Ku-ku!”

Majstorstvo sastoji se u tajanstvu zbivanja kojim bi mogao započeti kakav špageti-vestern, spojenim s harmsovskim paradoksom, koji samom sebi može biti početak i kraj. Odraslom, užitak je. Djetetu u nama, svjetla u kino dvorani se gase i započinje film. Iz offa čuje se glas Branka Ćopića.

Davno se u nju, ljepoticu, zaljubio.

S njom će, kleo se, zauvijek biti.
Do nje mnogim putovima putovao. U putu učio. Za susret se pripremao.
Napokon do praga njenih dveri došao.

Dugo na odškrinuta vrata kucao.
„Otvori”, vikao, molio, zapomagao.
„Hoću da uđem, kod tebe zauvijek da budem”.

No ona imala boljih udvarača i žešćih prijatelja,
nije mu vrata otvorila,
u vrtu ga s drugim proscima ostavila.

Svaki od njih mislio: taj je!
U svakom od prosaca-prosjaka i dalje želja i nada
a ona, Sophía, gorda bestidnica, i dalje ničija.

Prošlog tjedna provela sam tri dana na 78. međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, koji se ove godine održao od 7. do 11. listopada. Ova središnja knjiška manifestacija već dulje vrijeme privlači moju pažnju, ponajprije zbog iznimno atraktivnog profesionalnog programa posvećenog međunarodnoj književnosti i prevođenju, ali i zbog inspirativnih kontakata – ciljanih i spontanih – s ljudima iz branše koji su se proteklih godina pokazali važnima za moj prevoditeljski i kulturni angažman u Italiji.

Frankfurtski sajam okuplja autore, agente, izdavače i prevoditelje iz cijelog svijeta, ove godine iz više od 130 zemalja. Ljudi različitih podrijetla i vjera donose u Frankfurt vlastite priče, još neostvarene planove i ideje, običaje i iskustva.

Ove mi je godine posebno zanimljivo bilo gostovanje Češke, koja je u Frankfurt stigla sa čak 75 autora različitih žanrova, od poezije i proze do dječje književnosti i stripa. Cilj je bio upoznati stručnu i širu publiku s češkim pričama i svijetom, ali i s izazovima i preprekama na koje češka književnost nailazi na putu do čitatelja izvan vlastitih granica.

Poput hrvatske književnosti, i češka se suočava s izazovima pozicioniranja na širem međunarodnom tržištu. “Jako je teško potaknuti interes izdavača na tržištima velikih jezika”, ističu ustrajni prevoditelji koji se trude doprijeti do španjolskih, talijanskih, francuskih nakladnika. Kada im to i pođe za rukom, najčešće se radi o manjim izdavačkim kućama koje nastoje proširiti čitateljske horizonte i stvoriti tržišne niše. Razlog tom teškom prodoru do izdavača i čitatelja, kako naglašavaju, leži u različitosti povijesnog nasljeđa i perspektiva čeških autora u odnosu na zapadni svijet. A kada njihove knjige i naiđu na interes, najčešće je riječ o užem krugu znatiželjnika koji su već došli u doticaj s kultnim imenima češke književnosti, poput Kundere ili Čapeka.

Dok slušam tako češke autore, inozemne prevoditelje, izdavače i organizatore festivala na Forumu, mjestu na kojem se Češka službeno predstavlja pod geslom Land on the Coast – metaforom koja me u prvi mah zbunjuje – u mislima mi se cijelo vrijeme javljaju hrvatski pisci čiji glas tu, na sajmu, nitko nema priliku čuti.

Naime, hrvatskim piscima na 78. frankfurtskom sajmu preostalo je tek da se nijemo smješkaju s panoa nacionalnog štanda. Ispod njihovih fotografija stoje ispisane međunarodne nagrade koje su osvojili, poruka inozemnim posjetiteljima u prolazu da zaslužuju biti čitani i slušani, da imaju što reći. No unatoč tome, oni nisu ondje. Nisu ondje da bi svojom pojavom i glasom zastupali vlastita djela, da bi pridonijeli vidljivosti hrvatske književnosti u ovom uzburkanom svijetu koji se neće sam od sebe pobrinuti za njih, iako se oni svojim pisanjem svakodnevno zalažu za njegov boljitak. 

Na 78. frankfurtskom sajmu knjiga nema čak ni onog jednog hrvatskog pisca koji je ove godine upravo u Njemačkoj, u Leipzigu, u ovim teškim vremenima za Europu, prepoznat kao graditelj mostova među narodima.

Na sajmu se ne čuju glasovi hrvatskih autora, ali ni prevoditelja – posrednika njihovih glasova na stranim jezicima. Nitko im uoči sajma nije poželio dobrodošlicu na hrvatskom štandu, a ako su se ondje u određenom trenutku i našli, bilo je to sasvim slučajno i na vlastitu inicijativu. Za organizatore i voditelje hrvatskog nacionalnog štanda planiranje susreta, otvaranje prema drugome i razmjena iskustava očito nisu uobičajena praksa.

U tome su se na ovogodišnjem sajmu dovitljivijima pokazali Turci, koji su u službenom programu najavili druženje uz tursku kavu i razgovor o turskoj književnosti, ali i Gruzijci, na čijem je štandu u određenom trenutku vrvjelo od inozemnih posjetitelja.

Unatoč svemu, i ove je godine poneko na frankfurtskom sajmu knjiga od mene čuo za Ivanu Bodrožić, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića i Marinu Vujčić. Širenju riječi o njima pridonijeli su honorari za prijevode srpskih autora na talijanski, ali i međunarodni kontakti i prijateljstva, zahvaljujući kojima sam se mogla otisnuti na ovo istraživačko i edukativno putovanje u vlastitom aranžmanu.

Tako to, ukratko, izgleda s promocijom hrvatske književnosti na ovom dijelu jadranske obale, ali i šire. No, pitanje je – dokle? Koliko su još održive prakse utemeljene na individualnim naporima? Hoće li hrvatske nadležne institucije ikada pronaći sustavno i adekvatno rješenje za promociju svojih pisaca kao nositelja hrvatskoga kulturnog identiteta u inozemstvu? Hoće li napokon doći do osnivanja centra za knjigu po uzoru na češki model?

Modena 14. listopada 2026.

__________Danilu Kišu

Zbijene u rečenice
kao cigarete u kutiju.
Opiru se kraju.

Tamaniš ih.

Tamo gdje se cigareta
ispuši do noktiju
dogori i riječ.

Gdje dogori riječ
počinje ništa.

Iz knjige “Inšallah, Madona, Inšallah”

Nekad davno, još dok je Bog po zemlji hodao, bili smo Akrapovići i imali smo kuću na Bilinu polju. Mala kuća, a velika bašča, po tome smo u Zenici bili poznati. Kad bi naišao stranac, a nailazilo ih je u to vrijeme sa svih strana, pa kad bi iz daljine gledao, pomislio bi: ja bogata svijeta što tu živi, ko li su, jesu li pašina ili su vladičanskog roda. A ako upita – čije je ono edensko čudo, rekli bi mu: pusti, bolan, to ti je Akrapovića. Ima ih koliko i akrepa u trulog mrtvaca, a bogami tako i žive. Čovjek bezbeli ne bi vjerovao, vidi ruže kako u nebo rastu, orah se širi na sve strane, i svakojakog cvijeća da mu se ni imena ne zna, ali ako bi se malo primaknuo, vidio bi da između ruža ne može pronaći Akrapovića kuću. Izgubila se kućica u bašči, djevojci je merdžan kliznuo sa ruke, pa ga sad po dubokoj travi traži. Eto, tolika je bila Akrapovića kuća, a u kući vazda po desetoro djece, čekaju da ih mater pusti van. Dobra smo soja bili, pogotovo ženskad, i nisu nam djeca umirala po rođenju kao drugima. Ako bi i umrlo, znalo se da je muško. Akrapovići su ti bili kao čifuti, po ženskoj im se strani loza mjerila.

Mojoj prababi Anđi njezin je Mijo do tridesete dvanaestoro narodio, a onda mu se džilitnu konj dok ga je potkivao i pogodi ga kopitom posred čela. Nakon toga moj pradjed Mijo ostade gluh i slijep. Nikakve od njega nije bilo koristi, osim što je mogao pojesti za trojicu i što bi volio pričati ako je bilo koga da ga sluša. Nekad bi i mladu i staru dodijalo slušati, pa bi otišli i ostavili ga samog, a Mijo je nastavljao priču sve dok ga neko ne udune ili dok sam od sebe ne zaspe. Pričao je ono što je u životu doživio, a kako toga nije moglo biti puno, niti se tih godina u Zenici imalo bogzna šta doživjeti, nastavljao je s onim što je od nekoga čuo i što je bilo za starih vremena, ali kako ni o tome nije znao previše, ili ne toliko da mu potraje od jutra do večeri, počinjao je izmišljati. Ali lukav je bio pradjed Mijo i nikad nije izmišljao nešto u vezi komšija, ljudi poznatih i nepoznatih, jer se plašio da bi mu mogli doći i reći da nije bilo baš tako, nego je bilo ovako. Veliki je strah od toga imao, jer je jadan, onako slijep i gluh, računao da ga više neće slušati ako ga jednom uhvate da laže. Zato je izmišljao o vilama i vješticama, džinima i šejtančićima koji iskaču pod kovačkim čekićem, jako su zli, ali ne žive duže od treptaja oka. Izmišljao je o zemfir djevojkama i noksan momcima, čeljadi dopola ljudskoj a otpola zračnoj, koja živi tu oko nas, ali ih živ čovjek može vidjeti samo u ranom djetinjstvu, i to ako oboli od šarlaha ili velikog kašlja, a vidjet će ih i odrastao, ali ako na vrijeme ostane gluh i slijep, ili barem pobudali. Zemfir djevojke i noksan momci imaju silnu moć, Bogu bi i vragu bili na putu, ali nisu jer tu moć koriste samo između sebe i samo u jednu svrhu: koji će se kojoj u ljubav premetnuti. Naganjaju se zemfir djevojke i noksan momci, svijet oko njih plane, pa se odmah ugasi, velike se vode pred njima dižu i nestaju, sve dok na Ivandan ne polegnu jedni po drugima, pa se ne zna ko je muško, a ko žensko, i dok naš svijet po brdima pali vatre i odlazi u Podmilačje, zemfir djevojke i noksan momci svoj teferič vode. Ne daj Bože vidjet ih, jer bi krštena duša istoga trena umrla od srama.

Pričao je Mijo i samoga sebe nadpričavao, dok je Anđa od jutra do mraka radila da nahrani dvanaest usta, i još troja njegova. Samo jedan dan u godini, na svetoga Ivu, Anđa nije radila, nego bi se i ona zaputila u Podmilačje, pomolila se svome svecu za svako dijete i za svoga Miju, te za njegove vile i šejtančiće, zemfir djevojke i noksan momke koji ga sa svom njegovom mukom u veselju drže. Vidjela bi tog dana Anđa brda kako se zelene, Plivu i vodopade, veliku silu i ljepotu Božju, i to bi ju krijepilo čitave godine. Jedino što je od besposlice imala bila je Mijina priča. Slušala bi ga dok je radila i nije se rijetko događalo da utišava djecu da joj nešto ne promakne. A okolo su same od sebe rasle i cvjetale ruže, granao se orah i biglisali slavuji. Kako bi koji stranac naišao, govorio je da Akrapovići žive u raju. Što je, barem za prababu Anđu, imalo nekog smisla. Ona, naime, nije vjerovala da duše pravednika u raju besposlene sjede. Gluho bilo, i naopako, značilo bi da su ostale slijepe i gluhe. I kakav bi to onda bio raj?

Podigla je, poudavala i poženila svih dvanaestoro djece, ali je u pedesetoj bila poput plodne njive preko koje je prejahala vojska pobjednika. Bila je starica, prema Miji koji je ostao mladić, jednako gladan i pričljiv. Išla je od Nemile do Jajca, pa od Zenice do Kaknja, sve od djeteta do djeteta da vidi kojem šta treba. Djeca bi ju pogostila, ali joj ni snahe ni kćeri nisu dopuštale da radi, pa bi Anđa savila deset tepsija krompiruše, nakuhala tri lonca kupusa, okopala lijehe oko kuće i žalosna se vraćala svome Miji, govoreći kako više nikome, osim njemu, ne treba. On bi joj, da ju utješi, pričao šta je dalje bilo sa zemfir djevojkama i noksan momcima. Sinovi su im donosili hrane više nego što je njima dvoma trebalo, snahe su dolazile po sadnice ruža i svakojakog cvijeća, ostavljale cekere sa slatkom od dunja i drenjaka. Vazda je nekog bilo u kući, ali Anđi se činilo da joj je kuća prazna. Tamo gdje ih je nekada bilo dvanaest, pusto je i kada ruža svoj cvijet pusti kroz prozor pa Anđi legne na rame.

I onda se jednoga dana dogodilo ono zbog čega smo prestali biti Akrapovići. Anđa je taman stavljala drva u šporet da skuha Miji i sebi prvu kafu, on je pričao neku svoju priču, kad se prolomi granje u bašči i nešto bubnu o zemlju. Anđa istrča van, nije valjda Mjesec na zemlju usred bijela dana pao, i to baš u njezinu bašču, kad tamo, ima šta da vidi. Salomila se ruža, baš ona koja joj je na ramenu spavala, ranjen je i orah, na sve strane latice svakojakog cvijeća, ko mrtvi junaci Husein kapetana, a nasred toga nereda leži čovjek i gleda u nebo. Zbunjen ko onaj kojem su izmakli šamlicu kad je htio sjesti.

Šta ti tu radiš? upita ga Anđa.

Ne znam. Mislim da sam zadrijemao i pao.

Odakle si, bolan, pao? Je li s moga oraha, šta si gore radio, nesrećo? Anđa se počela ljutiti.

Nije s oraha, nego odozgor.

Anđa pogleda gore, ali ništa nije bilo još više i od krošnje. Znala je ona to i ranije, ali je svejedno pogledala. Kakva su vremena, mogli su u dva dana sagraditi kulu iznad njezinog oraha. Ali nigdje kule, samo nebo.

Bogme, iznad moga oraha nema ništa.

Kako, Anđo, ništa, a ja mislio da si ti zadnja koja bi kazala da je gore ništa, nepoznati će razočarano.

Uto i ustade i poče otresati sa sebe latice i lišće, a Anđa mu tek tad na leđima ugleda krila. Slična labudovim, samo puno veća. Istoga trena pade na koljena i poče se moliti.

Eh, nećeš ti čuda, prekide ju on, švrake i gavranovi imaju ista, pa ne padaš pred njima. Velika si mi ti vjernica.

Jesi li Gabrijel? pitala ga je sklopljenih ruku.

Nisam.

Jesi li anđeo?

Ne znam, ženo Božja, samo sam zadrijemao i eto. Krilo mi se polomilo, ne znam kako ću natrag. Imaš li nekog da mi pomogne?

Anđa je utrčala u kuću, Mijo je i dalje pričao svoju priču, uhvatila ga je za ruku i prekinula, pokušavajući mu objasniti da im je u bašču pao anđeo. Prvi, a možda i posljednji put, htjela je svome čovjeku reći nešto važno, ali ju on nije mogao čuti. Odvukla ga je u bašču…

To je Mijo, on nas ne čuje, reče krilati.

A ona krenu voditi Mijine prste i dlanove po nogama, grudima, glavi nezvanoga gosta. Tako ga je dovela i do krila.

Mijo ih je pažljivo opipavao, čupnuo je jedno pero, pa je krilati jauknuo i uhvatio ga za ruku. Dobro, dobro, rekao je Mijo, i nastavio dalje, krilati se sagnuo da mu domaćin ispipa i vrhove krila. Činio je to onako stručno i bez imalo čuđenja, kao da, još od onoga vremena kada ga je konj udario po čelu, i nije radio ništa drugo nego je provjeravao krila u ljudi.

Mogao bi ovo biti noksan momak, zaključio je Mijo.

Jesi li? upita ga Anđa.

Ne znam, bona ne bila, ni jesam li anđeo, ni jesam li noksan momak.

Kako ne znaš, je li ti to od pada?

Nije, nego se kod nas ne zna ko je šta. To je samo vama dole važno.

Kako misliš – ne zna?

Fino, zašto bi se znalo!

A Bog? ustreptala je moja prababa.

Šta je s njim?

Pa zna li se ko je tamo Bog?

Ne zna, ženo, takvo znanje nikom ne treba.

A ima li ga? uplašila se Anđa najviše u životu.

Svašta! Kako ga ne bi bilo i kako bi ga ti spominjala da ga nema.

Laknulo je prababi Anđi pa htjede upitati i za svetog Ivu, ali onda pomisli kako ovaj anđeo baš i nije nagodan i da bi mogao početi vikati bude li mu dalje postavljala takva pitanja. A nikako ne bi bilo dobro da viče, jer bi ga mogao neko čuti. Šta ako ga Turci nađu, poboja se Anđa, i iznenada poče šaptati. Upita ga za krilo, boli li.

Šta ti je odjednom, zašto šapćeš? Što se mene tiče, možeš, ja te čujem i kad šutiš, ali čim vi dole počnete šaptati, znači da nešto ne valja. Šta, Anđo, odjednom ne valja? Jest, salomio sam ti grane i ružu koja ti je na ramenu spavala, ali ne boj se ništa, ozdravit će ruža. Samo ju nemoj previše zalijevati dok je ranjena. A krilo, jok, brate, krilo me ne boli. Nije me boljelo ni kad mi je ovaj tvoj htio otkinuti pero, ali računam da vam ne bi bilo drago da ne jauknem ko mlada kad joj mladoženja čupa sijedu vlas. Nego, ja bih malo protegnuo noge kad me već krilo ne služi, pa bih se prošetao po čaršiji.

Nemoj, ako Boga znaš, nemoj kumim te Isukrstom! zavapi Anđa.

Dobro, dobro, neću, smiri se!

Nemoj, imat ćeš kod nas sve što ti treba.

E, to su mi i govorili. Ako zadrijemaš i padneš dole, prvi koji te nađe molit će te da ne izlaziš pred svijet. A niko mi nije znao reći zašto je tako. Ne, nemoj mi govoriti, neću da znam. Previše je to za mene. Ne boj se, neću nigdje ići.

Anđa je nahranila i napojila krilatog gosta, ponudila mu ležaj u kući, ali nije htio, veli da mu je milije spavati pod nebom i da nikad neće razumjeti ljude što grade krovove. Legao je na travu i zaspao kao dijete. Gledala ga je do duboko u noć i nije se mogla nagledati anđela. Pričao je u snu, tepao i smijao se, gurao glavu pod krilo i mrštio se čista lica iza kojega se nikada nije rodilo zlo. Jedva ga je ostavila, a morala je jer ju je ujutro čekao dug put. Odlučila je zorom se zaputiti do Podmilačja i fra Ivanu reći da joj je u bašču pao anđeo. Zadrijemao je na nebu pa je pao. Znat će fra Ivan o čemu se tu radi.

Digla se dok je još bio mrak, on se u međuvremenu okrenuo na drugu stranu, po obrazu mu je pala noćna rosa, a Anđa je poželjela poljubiti ga kao što bi nekad, kada se usred noći probudi, ljubila svako od svoje dvanaestoro djece. Nije ga poljubila, jer nije znala je li anđeo tvrda sna. Jučer je imao težak dan, pa neka se dobro odmori.

Do Podmilačja je Anđi trebao cijeli dan. Ako bi ko naišao s kolima da ju na sijenu poveze dio puta, ona je pristajala, ali bi dobro pazila da seljaku ne oda ni kako se zove ni kamo ide. Sakrivala je znak križa na lijevoj šaci, zavlačila ruku pod skute ili je pokrivala desnicom. Inače nije bila takva, dobra sa svima, ništa manje s Turcima nego s kršćanima, jer bi i kod jednih i kod drugih nalazila posla, a ljude je razlikovala po tome plaćaju li pošteno ili se ne plaše Boga pa varaju. Ali danas nikome nije vjerovala, svi su joj bili sumnjivi i samo joj se po glavi vrtilo šta bi učinili kada bi saznali da je u njezinu bašču pao anđeo. Naši bi ga u kafez zatvorili, bio bi kao majmun u pelivanskoj družini, pa bi naplaćivali svakome ko anđela poželi vidjeti. Počupali bi mu sve perje i dovodili bolesnike da ih izliječi, a ako anđeo to ne bi mogao, ili ne bi htio, završio bi kao kokoš u loncu. A šta bi mu Turci učinili, Anđa nije smjela ni pomisliti. Čim bi ga vidjeli, shvatili bi da je nevaljala njihova vjera te bi ih uhvatio bijes, i na njega i na sve kojima je došao.

Na tom je putu prababa shvatila da su ljudi zli, o tome ranije nije razmišljala, a oprez se polako pretvarao u mržnju. Ako šta bude, mislila je, on će ju zaštititi. A mogao bi i Miji vratiti sluh i vid, ugoditi da joj djeca moraju dati posla kad im u posjete dolazi. Svega će dobrog biti, samo da ljudi ne saznaju za anđela.

Fra Ivana je našla kako iza crkve cijepa drva. Začudio se što ju vidi, a još više kad je tražila da razgovaraju u crkvi, a ne pod golim nebom. Svete su stvari u pitanju, rekla je. Da nisi muža zatukla pa bi se ispovidila? htio se našaliti, ali Anđi nikako nije bilo do šale. Uhvatila ga je za rukav i odvukla do oltara:

Pao mi je na orah i ružu. Anđeo!

Ma nije valjda! Kažeš, baš pao, onako s neba?

Jest, veli da ga je san prevario pa je zato pao.

Jesi li ga nahranila?

Jesam, ali nije od velika jela i pila. Bit će jer je slomio krilo.

Slomio krilo!

Jest, puklo krilo, ali je pukla i ruža. On veli da će izdobriti i krilo i ruža.

I baš ti je kazao da je anđeo?

Nije, kaže da ne zna. Ali krilat je, pa šta bi bio nego anđeo.

Dobro, i ti si mi to došla reći.

Jesam, pa da pođeš sa mnom, da ga vidiš.

E, bogami, ne mogu. Valja mi drva nacijepati. Neće niko umjesto mene.

Ja ću ti ih iscijepati, samo da ga vidiš.

Ne mogu, ko će misu držati.

Bit će misa, dođi anđela vidjeti.

E, ženo, kad bi ja išao kud god me zovu, bio bi đilkoš a ne Božji sluga. Nađi ti lijepo nekog drugog da ti pogleda tog anđela.

Tako će fra Ivan prababi Anđi te ode cijepati drva. Ona ostade sama pred oltarom i ništa joj ne bi jasno. Svake je godine na svetoga Ivu spominjao anđele, a sad jednoga ne želi ni vidjeti. Izmolila je Očenaš kad je već tu, prekrižila se i izašla iz crkve. Fratar je stajao oslonjen o sjekiru i htio joj je još nešto reći, ali nije znao šta.

Pazi, ide mrak, da usput ne upadneš u jarak! Promrmljala je pozdrav i pošla niza stranu. I ne slomiješ krilo! čula je fra Ivana, ali se nije okrenula. Anđa je bila žalosna što je sve tako završilo. Umjesto da ide čak do Podmilačja, mogla je anđelu spremiti krompirušu.

Noć je bila bez mjesečine, iz šume su se dozivale sove, šuškalo je u svakome grmu, naganjale su se okolo svijetleće baje, škripala stabla na vjetru i mnoga je izginula zvjerčica koja se nije sklonila pred njihovom golemom silom. Ja ljepote, mislila je Anđa, jer među mnogim stvarima koje u životu nije stigla čuti, vidjeti i onjušiti, noćna je šuma bila jedna od najčudesnijih. Nadala se da bi joj se u neka doba mogle ukazati zemfir djevojke i noksan momci pa je zatvarala oči, ne bi li ih prevarila. Ako pomisle da je slijepa, mogli bi pred njom zaigrati. Išla je tako zatvorenih očiju, ali se nijednom nije spotaknula, niti upala u jarak. U nekoj drugoj prilici moglo bi se to nazvati čudom, ali nije ovo bila noć kada tako mala čuda nešto znače. Anđa kasnije nije znala reći je li na svome putu susrela zemfir djevojke i noksan momke, valjda ni sama nije bila sigurna šta se sve događalo do časa kada se pred samu zoru našla pred svojom kućom. Ko ju je vodio da je zatvorenih očiju prevalila više od pola puta i ko ju je nosio da je tako brzo prešla put koji se usred bijela dana ne prepješači za manje od dvanaest sati, to nije znala reći. Kada se kasnije bude pričalo kako je Anđa išla u Podmilačje da fra Ivanu kaže za anđela, čak i oni koji će s najmanje vjere gledati na čudo u Akrapovića bašči, za trenutak će zastati i utišati smijeh ukoliko su se prethodno smijali, kad dođe na red dio priče koji govori o Anđinom povratku.

Najprije je otišla u bašču da vidi spava li anđeo. Našla ga je na istome mjestu s glavom na krilu, kao na jastuku. Smiješio se pa se prababi Anđi učinilo kako se samo pravi da spava. Djeca su to često radila i vazda bi ih pustila da misle kako su ju prevarili. Ali njega neće, poljubit će ga, a anđeo će pokazati da je budan. Spustila je usne na njegovo čelo, mirisao je na mlijeko i bio hladniji od djeteta, pa se Anđa pobojala da se ne prehladi. Ali stvarno je spavao, i ona se posramila jer je i pomislila da anđeli varaju. Još malo je postajala nad njim, razmišljala bi li iz kuće donijela jorgan i pokrila ga, zaključila da to ipak ne bi bilo dobro, izmolila Vjerovanje i pošla spavati.

Probudila se oko podne, ustvari Mijo ju je probudio, iz straha da mu nije umrla jer nikad do ta doba nije spavala. Obukla se i krenula da naloži šporet za kafu, ali vrag joj nije dao mira, pa je u pola posla odustala. Najprije će u bašču, da vidi šta je s njime. Ali anđela nije bilo pod orahom, nije bio ni kod trešnje, ni među zumbulima i uz zovino stablo. Da se nije, jadan, ipak zaputio u čaršiju? Rastrčala se Anđa po bašči, dozivala ga, pa osluškivala hoće li joj se javiti i gledala u nebo, ali niti se gore šta vidjelo osim nekoliko bijelih ovčica, niti se šta čulo osim biglisanja slavuja i dozivanja švraka negdje u daljini, s one strane s koje stižu ovčice pred kišu.

A onda je ugledala ono što je trebala odmah vidjeti, pa bi znala da je anđeo otišao tamo odakle je i došao i neće se više vraćati. Njezina najveća i najljepša ruža, ona koja je ponekad ulazila kroz prozor i spuštala cvijet na Anđino rame, bila je zdrava i uspravna. Mjesta na kojima je bila salomljena sasvim su zacijelila, a ožiljci su bili jedva vidljivi. Anđa je prelazila palcem po njima, milovala je stabljiku ruže i čudila se kako je on to dobro napravio. Nakon što ponovo procvjeta, a neće do toga proći ni mjesec dana, po ruži se neće ni poznati da je u njezinu bašču pao anđeo. Ali dvije orahove grane ostale su polomljene, a trava je bila polegla i na mjestu pada, i tamo gdje je anđeo dvije noći spavao. Ocrtavao se trag njegova tijela, vidjelo se gdje bi položio krilo na koje je naslanjao glavu, pa mjesto na kojem bi, taman do prvog zumbula, skupio noge. Vlati trave su, mislila je Anđa, vjerovale. Pa su zato kleknule i nisu se dizale ni nakon što je anđeo otišao.

Tu bi se priča moje prababe Anđe i završila ne barkajući u naše sudbine, samo da je Anđa htjela i mogla šutjeti. Ali ne, ona se raspričala po čaršiji, pa je krenula od kuće do kuće i pričala kako je bilo to s anđelom. Morala je kazati svaku sitnicu, opisati baš sve od trenutka kada je nešto bubnulo u bašči, pa do čudesnog ružinog ozdravljenja. Jutrom bi izašla iz kuće i rijetko se vraćala prije mraka, toliko je bilo onih kojima je trebalo reći šta se dogodilo. Mijo je ostajao gladan, ali gore mu je bilo što je ostajao neispričan. Više nije bilo nikoga ko bi ga slušao, a on nije umio samome sebi pričati.

Anđa je mislila da joj ljudi vjeruju jer su je napeto slušali, ako bi zastala, pitali su šta je bilo dalje, pa bi dovodili znance i komšije, te se znalo okupiti i stotinjak ljudi, onih koji su već čuli i onih koji prvi puta slušaju o čudu u Akrapovića bašči. Ali čim bi pao mrak, a Anđa se sjetila svoga jadnog i gladnog Mije pa požurila kući, započinjalo se s pakosnim šalama na njezin račun. Raspravljalo se od čega je pobudalila, je li zato što je toliko radila da bi dvanaestero djece podigla na noge, ili je pobudalila slušajući svoga slijepog i gluhog muža i njegove priče o zemfir djevojkama i noksan momcima? Odgovora nisu znali, a nije ih pravo ni zanimao. Neka je neko u čaršiji pobudalio, ukvarila se nečija krv i istrunulo sjeme, jer od toga nema većeg veselja! Nakon što su prošla vremena od ratova, najgore što se čaršiji događalo bivala je čamotinja, duge godine bez budala i čudaka, kada ništa osim smrti nije novo i drukčije. Tako se moja prababa Anđa sa svojim anđelom pojavila kao hladan vjetrić s Vlašića nakon duge teške sparine. Narod je živnuo, teferičilo se do kasno u noć, dopričavala se i izvrtala njezina priča, pridodavali su joj se nepristojni detalji i sramotila se naočigled jedna čestita žena. Nije dugo trebalo pa da se čudo proširi izvan kršćanskoga svijeta, počeše dolaziti i čaršijski Turci, a za njima i ciganska fukara te poneki dokoni jevrejski trgovac. Svijet koji se nikada nije previše ljubio, jer su svako malo izbijale bune i ratovi koji su ga tjerali na suprotne strane, našao je, eto, u mojoj prababi povod da pada jedan po drugome u smijehu i veselju.

Dugo su i uspješno od nje sakrivali istinu, pravili se da joj vjeruju, krstili se i mrmljali – Blažena Djevice, muko Isukrstova, unjkali kroz nos – vela havle vela kuvetile, pa se dijelili među sobom i opet udruživali u svojoj poganoj igri, ali su ih na kraju odala djeca. Trčala su za Anđom i vikala, pa su je potezali za haljine i gađali kamenjem, psovali joj anđela i činili sve ono što djeca rade kada se u čaršiji pojavi neko ko je za šegu odraslima. Ona ih je trpila, a onda je shvatila šta se događa.

Uto je neko djeci dojavio da im je mati pobudalila pa u dva dana dođoše svih dvanaestoro, i one koje se poudavaše u Nemilu, i oni koji se poženiše u Jajcu, kćer i sin iz Kaknja te najstariji sin koji se oženio tu, u Zenici. Njega odmah napadoše kako nije znao šta im mater po čaršiji radi. A došlo je i nekoliko najrabijatnijih snaha i ona dva zeta koja su bila siročad pa su u Anđi gledali svoju majku. Ona ih je sve odvela u bašču pa im pokazala orah slomljenih grana, ružu koja je ozdravila, mjesto na koje je anđeo pao i mjesto na kojem je spavao. Trava je i dalje bila ulegnuta, ali se nije sušila. Klečala je da ostanu jasni obristi svetoga stvora.

I dok su svi još bili u bašči, započela je velika svađa. Jedni su odmah kazali da se majci anđeo pričinio i da nju i oca neko mora uzeti kod sebe, paziti ih i njegovati jer su ostarili i jer se njoj cijela čaršija smije, dok su drugi prilazili ulegnutoj travi, prstom ocrtavali tijelo anđela te uz jednaku viku i psovke uvjeravali prve u čudo. Po njihovom, majka ne samo što nije pobudalila, nego je Bog dobro znao zašto je anđela poslao na Akrapovića bašču. Da je bilo kome drugom pao, našem ili Turčinu, sasvim je svejedno, taj bi se anđeo proveo gore od Isusa Krista. Ako može gore biti!

Uzalud ih je Anđa pokušavala pomiriti i uzalud im je, nakon što su se već pohvatali za guše, govorila da nije važno šta se dogodilo, nego da je važno da su svi oni njezina djeca. Bilo je prekasno jer su zle riječi već bile izgovorene. Ali prekasno je bilo još zbog nečega: anđeo je postao najvažnija stvar koja im se u životu dogodila, oko koje nije moglo biti razgovora i dogovora. Jednima je bilo previše očigledno da je majka pobudalila i da ju zbog čaršijske sramote valja negdje skloniti, a drugi su to doživljavali kao najgore huljenje na Boga, anđele i rođenu mater. Prvi su se tako plašili sramote da bi digli ruku na rođenoga brata ili sestru samo da zaustave čaršiju, dok bi drugi potegli nož u obranu vjere i one koja ih je rodila.

Eto, tako se u dva dana raspala naša porodica, a uskoro su od jednoga nastala i dva prezimena. Ovi koji nisu vjerovali, ostali su Akrapovići, a one druge su, posprdno, prozvali Anđelovićima. Čaršija je, naravno, prihvatila novo ime, pa kad bi god neko spomenuo Anđeloviće, našlo se razloga za zlobu i smijeh. Na kraju, ni oni nisu imali razloga za odbijanje. Nisu htjeli ostati Akrapovićima i postali su Anđelovići. To prezime piše i na grobu prababe Anđe i pradjeda Mije, da se nikad ne pomisli da su od istoga roda s onima koji nisu vjerovali da je anđeo pao na Akrapovića bašču. Preboljela bi moja Anđa njihovu nevjeru, ali joj nisu dali, ni oni koji su mislili da je pobudalila, a ni oni koji su znali istinu. To što je u dva dana ostala bez petero svoje djece i još toliko snaha i zetova Anđa nije mogla preboljeti. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije i ostavila Miju da priča o zemfir djevojkama, noksan momcima i anđelu čije je perje bilo tako mekano da onaj koji ga u jastuk stavi po cijele noći sanja da je u raju. Mijo je doživio sto i sedmu, a dan prije nego što će umrijeti, pročuo je i progledao. To ga je i ubilo. Plakao je i proklinjao konja što ga jače nije udario. Bilo mu je gore to što više neće vidjeti zemfir djevojke i noksan momke, nego to što je Anđa morala podizati toliku djecu, a on joj nije mogao pomoći.

Čudo u Akrapovića bašči s vremenom je zaboravljeno, urušila se kućica na Bilinom polju, podivljala su stabla i cvijeće nakon Anđine smrti, pa su krenuli proždirati jedni druge. Najduže se držala ona najveća ruža, koja je ulazila kroz prozor i mojoj prababi spuštala cvijet na rame, ruža koju je anđeo ozdravio, ali su na kraju i nju iščupali. Zbog te će ruže, znam, Zenicu jednom zadesiti veliki potres i u tom će se potresu do temelja urušiti crkveni toranj. To će biti znak, ali neće biti onih koji bi ga prepoznali. Nije ni čudo, jer je priča u međuvremenu zaboravljena. Ostalo je jedino to da se Akrapovići i Anđelovići ne mogu očima vidjeti.

Eto, tako dođosmo i do mene i do onoga što sam prvo htjela reći, ali nisam mogla jer ništa ne bi značilo bez ove priče. Prvo sam htjela reći da se zovem Mara Anđelović. Rođena sam u Doboju, ali sam od onih Anđelovića koji su se u Jajcu ženili. Bila sam jedinica u oca i matere i jedino žensko unuče u moje babe Kate. Ona bi me nunala u san i pričala mi kako je njezinoj majci Anđi u bašču pao anđeo. Ja bih je pitala hoće li i nama pasti, a baba Kata je odgovarala da neće. Kome jednom anđeo dođe, drugi puta se snalazi sam. Nije mi to bilo drago čuti, govorila sam babi Kati da bismo ga mogli prevariti i reći mu da mi nismo ti koji on misli da jesmo, pa mi je ona kazala da se anđela ne može prevariti.

E, ja mogu!

Ako ti možeš, onda ga ti i prevari, ali kad mene više ne bude.

A kad bi mi to rekla, hvatao me je strah i sanjala sam ružne snove. Tako sam prestala nagovarati babu Katu da prevarimo anđela i samo sam slušala njezinu priču. Mogla sam imati tri ili četiri godine kad mi ju je počela pričati, a prestala je kad sam navršila dvanaestu. Sad si cura za udaju, rekla je, i neće ti više baba pričati priču. Nagovarala sam ju da nastavi, ali uzalud. Baba Kata me je htjela vidjeti na udaji i biti u prvome redu u crkvi, a ja sam htjela da dovrši priču koju je započela. Danas znam da ta priča nije imala kraja, jer cijeli život ne može stati u onoliko večeri koliko je Bog dao da ih provedem s babom Katom.

Zagledala sam se u momka koji je srijedom dolazio na pazar i donosio kose i srpove. Dolazila bih, iako nisam imala po šta doći, niti bi mi otac dao novca, pa sam razgledavala njegove srpove. Prelazila prstom po čeliku, provjeravala koliko su srpovi oštri i, kao slučajno, dodirnula ga po ruci.

A ti curo, vidim, imaš veliku livadu?

Eto, imam!

Pa ju sama kosiš?

Može biti da kosim, a može biti da ne kosim. Zašto to tebe zanima?

Jok, vala, nije me briga kosiš li ili ne kosiš. Nego mi stalno obigravaš oko kosa i srpova.

E, više ti neću obigravati!

Tako bih se ja tobože naljutila, pa bih pošla, a sve sam se nadala da će me pozvati natrag. Korak pred korak, nadajući se da će viknuti za mnom. Kad ne bi viknuo, a nikad nije, hvatala me je žalost, pa bih malo plakala, a onda bi me uhvatio bijes, pa bih se zarekla da mu više nikad neću doći.

Sljedeće srijede otišla bih na pazar, stala daleko, da ja njega vidim, a on mene ne, pa bih tako ostala sve dok me neko ne potjera ili dok ne čujem da mi se iza leđa smiju. Kako da se ne smiju kad sam po pola dana stajala na istom mjestu, sakrivena iza drveta i samo bih izvirivala u njegovom pravcu. Srećom, bilo je po pazaru svakakvih budala, prosjaka i onih koji sami sa sobom pričaju, prodaju nevidljive tikve i lubenice i naganjaju se s duhovima, tako da nisam bila najgora. Ali jest, palo mi je na pamet da ću završiti kao prababa Anđa.

Ali uzalud, nakon što me on nije pozvao da se okrenem, ja bih sljedeći mjesec, svake srijede, iz daljine oči pojila na momku koji je postao moje prvo i najveće gledanje. Nakon toga više ne bih izdržala, nego sam mu opet dolazila, prstom prelazila preko srpova i pravila se da sam prvi puta tu.

Jest, njemu bi bilo drago. Ali čim bi rekao – dugo te, curo, nije bilo! – ja bih se u sebi rastopila od miline, a izvana se narogušila. Umjesto da padnem po njemu, ja bih rekla nešto što ne trebam, pa bi mi on odgovorio, nakon čega bih se opet okrenula i, korak pred korak, lakše od Bosne kada se u ljeto ulijeni, odlazila i čekala da me pozove natrag.

A on me nije pozvao. Nikad me nije pozvao.

Trajalo je to naše ašikovanje i dvije i tri godine. Jedne smo srijede ašikovali, a sljedećih pet se nadvirivali jedno prema drugome. Znala sam ja da me on vidi, izvijao je vrat prema onome mom drvetu, ali glasa od sebe da pusti, to ne! Otac me je više puta htio udati, ali kada bi dovodio prosce i provodadžije, ja sam vazda bježala kroz prozor. A on je bio dobra srca, pa je govorio: Ako je pobjegla, znači da neće, a ako neće, ne valja je siliti. Nije kobila pa da ju na silu dajem pod prvog ždrijepca! I prođoše tako prvi, drugi i treći, izredalo se i što je u Doboju valjalo, i što nije valjalo, sve dok na kraju nisu prestali dolaziti. Tako se pošlo govoriti da je Mara falična, pa ju niko neće. Ne vole ljudi kad ih odbijaš, makar se i ne saznalo da si ih odbila, počet će pričati da ne valjaš.

Dođe tako posljednja srijeda u maju, a ja čvrsto odlučila da mu priznam i da nemam livadu, i da ne volim kose i srpove, i da mi nije milo što za mnom nikad nije viknuo, i da mi se ne ostaje starom curom, pa neka je na njemu da odluči bi li me takvu htio. Obukla sam najljepše haljine i izašla iz kuće, kad vidim: smrklo se nebo sa svih straha. Požurila sam da stignem prije kiše, ali pade prva kap, velika kao šljiva. Za njom druga i treća, a ja potrčah. Trčala sam ko bez duše dok se nebo varakalo sa mnom i s mojom sudbinom, malo bi prestalo, malo opet počelo, a sijevalo je od Posavine kao malo kad, i ljudi su bježali u kuće i dućane plašeći se groma. E, vala neka vam bude, mislim se, imat ćete o čemu pričati! Luda se Mara obukla sva u bijelo, pa trči niz čaršiju kao da ju sto đavola gonja. Dobro je budala biti, jer kad bi čiste pameti bila, grom bi je sa zemljom sastavio. Smijeh me uhvatio kad sam vidjela kako za mnom gledaju, jadovi i ludovi, sve sami moji prosci, ne znaju zašto ja ovako trčim, ni kakvom ću momku u zagrljaj pasti.

On je taman pod krov sklanjao kose i srpove kad pred njega ispade moj smijeh i trk:

Ja ti došla!

U nedoba si došla, za danas je gotovo.

A za sutra?

E, to ćemo sutra znati.

Tako mi je rekao i nasmijao se, a ja sam ga poljubila u obraz i rekla mu: Dobro, onda idem, a ti za mnom viči koliko te glas nosi! I što jest jest, vikao je da se orio pazar: Maro, Maro Anđelovića, je l’ ti to vila haljine šila! A ja trčim i mislim kako mi je već i pjesmu spjevao.

Eto, valjalo mi je, mislila sam, moje dugo gledanje. Presložila sam ruho što mi ga je pokojna majka spremila, a ocu sam rekla da se udajem. Lijepo kćeri, samo jesi li dobro razmislila? upitao me je, ili bi mislila još godinu-dvije? Pa sam išla babi Kati da i njoj kažem i da ju zavjetujem da ne umire prije nego što rodim i moje dijete poraste, da mu dovrši priču o prababi Anđi, anđelu i Akrapovićima. Ali neka nastavi tamo gdje je meni stala, pa da onda život sastavljamo od dva kraja.

Sve sam ja pogodila i ugodila, osim onoga najvažnijeg. Nisam mladoženji kazala gdje mi je kuća, da može po mene doći. Ali mislila sam da će pitati u čaršiji za Maru Anđelovića, pa će mu svako znati reći. A njega neće biti briga ako mu vele: Je li luda Mara? Pa šta će ti ona? Ako sam mu gledanje, onda ga nije briga. A kad mu budem žena, tada će ga biti briga, pa kaže li mu neko tako nešto, on će ga onim svojim srpom po leđima.

Sutradan on ne dođe. Nema ga ni preksutra, a ja sve mislim – doći će u svetu nedjelju, to je dan za prošnju. Ali nedjelja dođe i prođe, a njega nema. Na pazarnu srijedu nije ga bilo ni na pazaru. Mjesec dana sam ga čekala, uplašila sam se da nije onoga dana u nabujalu Bosnu upao, ali su mi rekli da nije. Živ je i zdrav, ali mu otac nije dobro pa kovačnica ne radi. Zato i ne dolazi na pazar, jer nema šta prodavati. Dobro, čekat ću ja da otac prizdravi, pa da mi dođe moj đuvegija.

Od svega što sam bila i što sam radila, naj mi je bolje išlo čekanje. Niko u tome nije od mene bio bolji. Da je čekati što i kuću graditi, o Mari bi se pričalo do Beča i Stambola, jer je kulu do neba od čekanja sagradila. Ovako ništa, šutjet će i o meni i o mojoj svadbi, pa će i meni biti nekako lakše. Ono suza što sam čekajući isplakala neka njemu ode za hediju. Ali nikako da mu teret budu.

Cijele godine sam svake srijede išla na pazar nadajući se da ću ga sresti. I više nijednom na pazarnu srijedu u Doboju nije pala kiša. A njemu ili je umro otac koji je kovao kose i srpove, ili je našao drugu čaršiju, da tamo ide na pazar i da ga tamo obilazi djevojka s livadom.

Tako dođe i ljeto kad više nisam imala suza, a već četiri mjeseca nije palo ni kapi kiše. Dogovorismo se, eto, nebo i ja. Sagorjelo je žito u poljima, sasušili se krumpiri u zemlji, dolazi teška jesen, a za njom još gora, gladna zima. Koga sretneš u čaršiji, znaš da ga sljedeće godine u ova doba nećeš vidjeti. Pa ga s tugom gledaš. A i on tebe gleda s tugom jer računa da ti nećeš doživljeti drugo ljeto. A ako uskoro ne padne kiša, prilika je da neće biti ni njega, ni tebe, ni ove čaršije, ni onih koji bi o njoj priče pričali. Nekome je i žao, ali meni nije. Jedino što bih još htjela znati je šta je sa njim bilo i zašto me je ostavio.

Došla sam tako do Bosne, a ona oplićala da ne možeš vjerovati kako je to ona ista Bosna po kojoj se i brda oko nje i sve čaršije zovu. Skinuh papuče s nogu i podigoh haljine, te zagazih. Do pola rijeke već sam dizala haljine do grudi, voda me je skoro nosila, igrala se mojim dojkama, sve sam joj prste osjećala, pa bi mi došlo da vrisnem i udarim ju među noge, samo da je Bosna imala noge i ono između njih. Ali jest, koliko god da je bilo sušno ljeto i plitka rijeka, lako me je moglo odnijeti i utopiti, pa da mi se ni grob ne zna.

Ili bi me našli, pa bi govorili da se luda Mara utopila onoga ljeta kada su svi drugi skapavali od žeđi. Barem toliko bi od mene ostalo, a ovako ništa neće ostati.

Jedva sam izašla na drugu obalu. Do njegovog sela trebalo mi je još sat hoda, pa sam stala da se odmorim i da haljine posušim. Mislila sam, doći ću mu i upitati ga šta je bilo, zašto mi se ne javlja, otac ga svake nedjelje čeka da me zaprosi, a baba Kata neće još dugo. Nije meni za tebe, slagat ću mu, nego je meni da rodim dijete kojem će baba Kata dovršiti priču! To će ga, računam, razmekšati ako je u međuvremenu otvrdnuo.

Naslonih se tako na jelu, visoko drvo, duboke korijene ima pa će preživjeti i ovu sušu, ali će sve oko nje uvehnuti, mislim ja, pa se zagledah u vrh stabla. Od umora mi se tad zanebesa, ili od nečeg drugog – od toga što shvatih da se odozgor sigurno vidi njegovo selo. Vidi se kovačnica i on kako nešto radi ispred kovačnice, iznosi na sunce kose i srpove, doziva… Djecu? Tako sam pomislila da je moje gledanje pošlo za drugu. Zaljuljala mi se zemlja i sigurno bih pala da me jela nije prihvatila. Kako me je i čime prihvatila? Ne znam, Boga mi moga, jer nije imala ruke, ni tako niske grane da me granama oko struka prihvati. Ali nisam se ni tada, a ni kasnije oko toga puno pitala. A nisam ni sumnjala, jer zašto i bih, kad sam Anđelovićeva, a ne Akrapovićeva.

Jest, jadna Maro, oženio se on! I sina je dobio. A znaš šta još? Tvoje mu je nadjenuo ime!

Plakala sam dok me je ona držala i milovala, ruke i lice su mi ostali izgrebani od njezine kore i iglica kojim me je jela tješila. U akšam se vratih kući, i tek tada se sjetih da ju nisam upitala kako je to on moje ime nadjenuo sinu? Nisu još došla takva vremena da se muškoj djeci ženska imena daju. Ali nije to bilo jedino što sam ju htjela upitati. Sutra bih opet pregazila Bosnu da te noći nije pala velika kiša, pa je do jutra rijeka nabujala. Narod se radovao, dobra je zemlja, majka naša, rodit će ona do jeseni, pa ćemo i mi zimu siti prezimiti! Samo se luda Mara nije radovala!

Platila bih ja da me skelom prebace na drugu stranu, ali sam se na vrijeme sjetila prababe Anđe i anđela koji je pao u njezinu bašču. Ne bi meni jela više ništa rekla da sam joj opet došla. Drveće ne govori, kao što ni anđeli ne padaju s neba. Nakon što jednom odu, uzalud ti je dozivati ih i misliti o tome šta ih sve nisi upitala. Valja šutjeti i nikome ništa ne kazivati, jer zli u čuda ne vjeruju, a dobrima čuda ne trebaju. Tako ja danas mislim nakon što se nisam udala i sve je prilika da i neću. Ne bih vam ni sve ovo govorila da noćas nije umrla baba Kata. Samo je podvrisnula u snu, poput mlade u kolu, i više nije bila živa. Sutra će biti sprovod, pa ćemo ju lijepo ispratiti. Niti je ona vidjela moju svadbu, niti ću ja od svoga djeteta čuti kraj priče. On se oženio, a ja, eto, neću imati djece. Mara sam, Anđelovićeva, ali neće proći dugo i već ću biti tako stara da će bivši prosci za mene govoriti kako sam ružna kao akrap. Jest, bit će to istina, ali eheeej! jedno će muško cijeloga života nositi moje ime.

Babi Mari

Velika majko velebilja, mati sveg zelenila,
čarne obrati oči svoje na hudu metaniju,
tijelo tijelu povrati, duh upravi, okući kuću.
Uspravi sakato, jalovo orodi, odvrni vodu,
od oka crnog, plavog i zelenog urok odvrati.

U vrtu pod mladim mjesecom bajalici ovoj,
miomirisnim tvojim smolama put pokaži,
kako i trandafili rusaljama, misterijom rozalija,
jeleni eleuzinski, dok okićenih rogova dušu
vode poljanom u portale raja, kako i pomane.

Pod stabljikom na kojom će docnije trešnje
divlje izrasti, ostaće bijela košulja obajanih,
da jutarnje bube osvanu na mjestima bolnim.
Sasušeno cvijeće zeleni da se uzvrati, zalutali
domu zapustjelom a kletve i more prestanu.

Bagremova cvast i jabuka za nerotkinje, žar
da zgasne u posteljici onima što ne žele rađati
više. U ogledalcu lik muškarca uželjenog prikaži
onoj što u polje, pred šumu pođe da ga traži,
noseći osmrtni prsten, skinut s ruke pokojnika.

* Atropa belladona, velebilje, bunika, velika trava Vlaha

Viktorija Amelina, Dom za Doma, 2017

O tragičnoj sam sudbini Viktorije Ameline u ovoj rubrici pisao više puta. No priču, jer priče se lako zaboravljaju, valja uvijek ponoviti. Amelina je bila ukrajinska spisateljica koja se od samog početka rata (dočekala ga je u Egiptu, gdje se sa sinom upravo trebala vratiti s godišnjeg odmora) posvetila humanitarnoj djelatnosti čiji je najvažniji dio bio dokumentiranje ruskih ratnih zločina. U tu je svrhu završila više kursova koji su joj omogućili tehničko vladanje kompliciranim procesom vođenja intervjua s traumatiziranim osobama. Stalno putovanje u neposrednu blizinu ratnoga područja služilo je svrsi dokazivanja ratnih zločina što ih je na cijelome zaraćenom području činila neprijateljska soldateska. Amelina je 27. lipnja 2023. vodila kolumbijsku spisateljsku delegaciju kroz Donbas kada je ruska raketa tipa „Iskander“ pogodila piceriju u gradu Kramatorsku. Četiri dana nakon napada podlegla je povredama u bolnici u Dnipru. Njezina je smrt bila još jedan dokaz u kolikoj je mjeri zločinački agresor usmjeren na uništavanje ukrajinske kulture i umjetnosti. Raketiranje civilnih ciljeva strategija je koja kao isključivi cilj ima destrukciju, a motivirana je željom za brisanje ukrajinske svijesti i samosvijesti – stoljetni cilj zavojevačkoga imperija. Otpor njemu je i čuvanje sjećanja na heroine i heroje obrambenoga rata – kakva je Viktorija Amelina.

Njezin briljantni roman Dom za Doma svjedočenje je koliko je taj gubitak bolan. Kao i pitanje: što bi još Viktorija Amelina doprinijela ukrajinskoj, europskoj i svjetskoj književnosti da je nije sustigla prijevremena smrt – doživjela je tek 37 godina. No sada je važnije predočiti njezin aktualni doprinos koji se iščitava iz književnoga djela. Naslov Dom za Doma u hrvatskome prijevodu djeluje neobično. U ukrajinskome originalu koji glasi Дім для Дома nema tog udvostručavanja riječi. Drugi „dom“ je, znači, ime, točnije nadimak iza kojega se krije Dominik, otmjena pudlica. Strategija koju Amelina koristi u njegovu integriranju u pripovjedni tekst iznimno je vješta. Ona ga, naime, čini nositeljem pripovjednoga glasa u prvom licu. Na taj se način otvara perspektiva za višestruko očuđavanje ispripovijedanoga – kroz ironiju, cinizam, cizelirano predočavanje onih elemenata zbilje koje normalnome ljudskom oku ostaju nedostupne, da nabrojim tek neke od mogućnosti koje pruža takav, rekao bih eksperimentalan, pristup pripovjednom tekstu. 

To je tek jedan aspekt narativa. Još je važniji onaj u kojemu se priča što je pripovijeda Dom integrira u suvremenu povijest Ukrajine i cijepanja na koje je ta zemlja osuđena od 2014. Dom je kroničar traumatičnih zbivanja od stjecanja neovisnosti 24.8.1991. do Narančaste revolucije u jesen 2004. Da bi njegova pripovijest postala još autentičnija, opskrbljena je prologom u kojemu se opisuje kako je iz istočne Ukrajine, iz Donbasa, došao u Lviv, na njezin krajnji zapad. Kupljen je kako bi postao lovački pas, ali takva se predodžba pokazuje iluzornom: ne samo što ne uspijeva loviti, u svojim je pokušajima toliko nespretan da svojega vlasnika izlaže poruzi njegovih lovačkih sudrugova. Stoga je i odlazak nužnost, a on se zbiva u sklopu raspada obitelji. Vlasnik psa vara ženu, Tamaru, a ona ga ostavlja i sobom vodi kćer Mašu i Doma. Fiktivni grad Noversk u istočnoj Ukrajini zamjenjuje se za Lviv u kojemu živi Tamarin otac, umirovljeni pukovnik sovjetske avijacije. Naravno ne sam, već sa suprugom Virom, nazvanom Velika Ba, i drugom kćeri, isto tako razvedenom, Oljom i njezinom kćeri Marusjom koja je slijepa od četvrte godine. Dakle, u malome stanu živi šest osoba, uz to i jedan pas. Lijepi trik kojim se Amelina služi kako bi svoj tekst pozicionirala u tradiciju sastoji se u tome da stan u kojemu se nalazi obitelj smješta u kuću u kojoj je živio Stanisłav Lem – hommage jednom od najimpozantnijih gradova Austro-Ugarske Monarhije.

Znači: jedan od gradova centralnih za ukrajinsku/galicijsku povijest i samosvijest, jedna obitelj smještena u kuću u kojoj je kao liječnik ordinirao otac jednog od najznačajnijih svjetskih pisaca znanstvene fantastike (i ne samo nje!), u turbulentno vrijeme ukrajinske povijesti, sve to ispripovijedano iz perspektive psa. Na toj se pozadini isprepliću individualno i kolektivno, sjećanje na izgubljeno vrijeme, strah i očekivanja pred novim koje dolazi, generacijska rascijepljenost, sve to – još jednom – ispripovijedano kroz prizmu duboko empatičnoga psa koji ne samo da je odan obitelji, već s pažnjom prati ono što se zbiva u njoj i oko nje. Od osobitoga je interesa u njegovu vidokrugu slijepa Marusja koju prati s osobitom brižnošću. Njezin vid, kompenziran ćutilom dodira, savršeno je koordiniran s psećim njuhom, tako da njih dvoje tvore idealan par u domaćinstvu koje je već i po generacijskoj izmiješanosti dovoljno bogato skurilnostima. Djed sanja o navodno sretnom vremenu Sovjetskog Saveza u kojemu su mu, bar tako misli, bili ostvareni svi snovi. Pri tome zaboravlja, točnije potiskuje, da je izgubio gotovo cijelu obitelj koja je u tridesetim godinama postala žrtvom Holodomora –  gladi koju je umjetno prouzročio staljinistički sistem. To potiskivanje Amelina predstavlja kao tipičan neuspjeh jedne cijele generacije u suočavanju s prošlošću. Obiteljske tajne ostaju prikrivene (i prekrivene) patinom zaborava, što ih ne čini manje kobnima, dapače. Upravo zato što su sklonjene iz pamćenja, što su učinjene nedostupnima, one se ne mogu pretvoriti u kreativnu i psihološki smislenu refleksiju, već ostaju potisnute (ali prisutne) kao stalna prijetnja koja će se prije ili kasnije pojaviti u momentima krize – bilo osobne, individualne, bilo društvene, kolektivne.  Pokušaj vraćanja tobožnjeg izgubljenoga raja simbolički je predstavljen MIG-om koji je skriven na rubu grada i kojemu se pukovnik stalno vraća – u nadi da će ga osposobiti za polijetanje. Prema tome, pogonska sila iza njegovoga prebivanja u svijetu, sila koja mu omogućuje da se još uvijek osjeća dijelom toga svijeta, jest nostalgija za nestalim Sovjetskim Savezom.

Drugi tip nostalgije je onaj koji motivira ponašanje Velike Bake. Njezina je životna  povijest isto tako vezana uz Sovjetski Savez i determinirana kretanjima tipičnim za tu imperijalnu tvorevinu. Od Bakua do Lviva, ona se kreće kroz beskrajne prostore zemlje koja se širi i sužava, koja ritmički diše, ali u tome ritmičkome disanju ograničava prostor svojim stanovnicima i širi tjeskobu među njima. Putovanja vlakom, u pravcu kojega je teško odrediti, sa zaustavljanjima za koja se ne zna koliko će trajati, Velika Ba slijedi tragove svoje prošlosti, na putu ka neizvjesnoj budućnosti. To je putovanje mogućno zato što posjeduje nesalomljivu snagu, ali je istovremeno i trauma koja će je obilježiti, koja će ostaviti tragove na život u Lvivu i, u krajnjoj liniji, otuđiti je od muža koji se sve više udaljava u svoju nostalgiju.

Doista, nije pogrešno reći da Amelina ispisuje jedan roman o ženskoj snazi, o preživljavanju koje je mogućno upravo zahvaljujući njoj. Muškarci se u njemu nalaze u drugome planu. Oni su ili slabi, nesposobni da prevladaju probleme koje pred njih postavlja svakodnevica, ili kukavice koje bježe pred izazovima i ostavljaju žene da se same nose s njima. Tri generacije žena u obitelji Cilik najbolji su primjer za taj pogled na svijet koji nam posreduje Domov oštri pripovjedni glas, ali se iza njegove točke gledišta nepobitno krije feministički glas autorice romana. Jer žene su one koje omogućavaju održavanje obiteljskoga života. Tako se tri generacije sustavno izgrađuju, kako na kronološkoj (vremenskoj) tako i na prostornoj razini, kao noseći stupovi društva, kao njegova memorija i njegova emotivna snaga. No ta se pripovjedna strategija ne zasniva samo na osnovu vidljivih konaca u izgradnji teksta. Naprotiv, ona crpi svoju efektivnost i na simboličkom, pa ako hoćemo, i alegorijskom nivou. Naravno, to se očituje, kao što sam napomenuo na početku, u izboru pripovjednog glasa. Ipak, to nije sve. Svih pet ženskih osoba koje srećemo u romanu nemaju samo realističku ulogu, već ih se može promatrati i kao zastupnice različitih društvenih slojeva. Takva im paradigmatična uloga pruža mogućnost koncipiranja općenitih značenja. Ako Velika Ba stoji iza jedne generacije koja je prolazeći kroz pakao staljinizma, Drugog svjetskog rata i progona koji su mu uslijedile, njezine se kćeri prepoznaju kao nositeljice postupne emancipacije, oslobađanja od sovjetskih stega, ali i od patrijarhalnoga sustava. Ta se priča o osamostaljenju očituje u spremnosti jedne od njih da napusti posao koji nema perspektive (nastavnica!), da u vremenu eksploatatorske tranzicije počne raditi kao prodavačica u kiosku i nakraju dospije do uspješne trgovkinje antikvitetima čiji je jedini cilj da zaradi dovoljno novca kako bi, u Njemačkoj, financirala operaciju kojom bi se kćeri povratio vid, što joj i uspijeva. Oljina se priča, jer o njoj je riječ, dopunjuje s Tamarinom. Ona, u nedostatku izbora, napušta Ukrajinu i svoju samostalnost realizira u Španjolskoj gdje radi kao pomoćna snaga u žetvi mandarina. Ma koliko se skromnim činio, i to je jedan korak na putu emancipacije. No najveći korak naprijed čine unuke. Simboličku snagu roman razvija u onome segmentu u kojemu se Marusja postulira kao njegov motorni pokretač. Njezino je sljepilo indicirano na više razina. Kao prvo, ono nije posljedica neke urođene mane, već se pojavilo iznenadno, bez najave, dok je Marusja bila četverogodišnja djevojčica, a bilo ga je moguće otkloniti, medicinskim tretmanom korektivnom intervencijom. To što se ta intervencija mora izvesti u inozemstvu svjedočit će i o izvjesnoj nezrelosti ukrajinskoga društva. Ako ga se, kao drugo, promatra kroz Marusjine „oči“, postat će jasna i sljedeća razina alegoriziranja pripovjednog teksta. U takvoj je konstelaciji ona koja vidi makar bila slijepa, dok je njezin okoliš „slijep kod očiju“. To što slijepa djevojčica i pas najefektivnije sagledavaju sve aberacije suvremene Ukrajine govori o moći otpora koja dolazi odozdo, koja je jedina sposobna pobijediti korumpirane strukture, odstraniti njihovu vlast i uvesti stanje u kojemu su pravda i pravednost centralne vrijednosti. Nije slučajno što do toga stanja trebaju dovesti jedno biće bez glasa (pas) i djevojčica bez vida. Sjetit ćemo se da je alegorija pravde slijepa. Optimizam donosi i Mašin povratak u Lviv, nakon dugogodišnjega izbivanja. S njom je i sin Danilo, generacije nastavljaju svoje postojanje, obiteljska se linija produžuje. Možda će, ovaj put, i muškarci smoći dovoljno hrabrosti da se suoče s kovitlacima života. A Dom? Njegov se život, uokviren nezavisnošću i Narančastom revolucijom bliži kraju – što mu ostavlja dovoljno prostora za filozofski zaključak koji je istovremeno i poanta romana: 

„Tvoj je dom tamo gdje te se sjećaju. On je poput bijelih fragmenata zamrznutih rijeka prosut po zemlji. Sada mogu reći ‘moj grad’, ali to je bez značenja jednako kao da kažem ‘moj zrak’. I sam zrak kojega udišemo udisao je već netko prije nas i udisat će ga netko poslije nas. I ja sam bio nečiji pas. Zrak nam pripada sve dok je u našoj unutarnjosti. Dom nam pripada sve dok je u našoj unutarnjosti. Obrnuto, svi ćemo biti prisutni u tome domu, svatko u svojoj vlastitoj dubini.“

Fragmentirani roman koji pripovijeda povijest Ukrajine u njezinome turbulentnom razdoblju tako se završava, sa stajališta pseće filozofije. Mikroelementi koji su ugrađeni u konstrukciju te povijesti čine je vjernom preslikom života malih ljudi, ispripovijedanom kroz prizmu generacija razdvojenih burnim zbivanjima (i različitim pogledima na njih), ali uvijek sposobnih da uđu u kompromise – sami sa sobom ali sa drugima, s okolišem. Tako nastaje roman o jednoj zemlji, njezinim stradanjima i njezinoj ponosnoj ljepoti. I jedno i drugo proizlaze iz dostojanstva njezinih ljudi, a sve biva, i u tome je nježna poanta kojom se Amelina oprašta od nas, ispripovijedano iz perspektive jednoga psa – isprva osujećenog, a onda prihvaćenog kao punovrijednog člana zajednice. Kome je dopušteno da podnese dirljiv izvještaj o njoj.

IZA STEPSKIH TIŠINA

I zato sada
Kriška martovskog žira priseća kiše
Putarak je zalutao i sabrao strane, išle su belom krznu i naručju
Sađene su vlasi tumaraljke u tački spoznaje rupčasto crne
__________________________________tišine što će roditi
Stidljiva ramena
Nastaju
Topli tragovi neznanaca na krajevima
Dignuta ruka umrljanih stakala
Odlazi i postaje
Mrvica sećanja utkana u vene mladosti
Skrivam mrvicu
Leptir i noćni cvet
Otvori prozore, znam da nisi tu

JER

Jer će povrediti godine i deca
I lajanje puštenih čuvara
Zaboravljeni vašarski baloni u duhu bubamare
I sove u noći bez mesečine
I ti sam, bez stršljena i mene

Ugasiće sijalicu još jedna tvoja knjiga, a ti, ti ćeš davati
Osmeh i podsmeh

KAZALJKE I LEDENICE

Pletenasto posmatranje još jednog pasusa

Rado bih bila negde, radije izrekla i isekla
Što me ne vidiš?
Idi! Ne trebaš mi, ni ti, ni bilo ko. Idi!
Pusti moje, meni, ništavilu, tišini
Žmurim, kada ugledam, ne želim da me vidiš
Šta će lekovi sećanju?
Nisam ti svoje rekla. Idi i ne vraćaj se
Ni ne znam te, ni ne želim
Šta god da si, deluješ daleko sa sve tim pokretljivim obrazima
I dodirima očiju
Poručuješ, to prolazi, ali kroz mene
Ovaj nakrivljeni dan je samo duh, neću dug, ne posmatraj nebo, ni mene
Reći ću ne, neću da čujem, samo ću reći i nalepiti flastere
Trebalo bi da naučiš imena tih nepouzdanih listova što ti skrivaju pola lica
Samo tada zeleno se rukuje i zamišlja
Kazaljke i ledenice